Published

Sun 26 February 2017

←Home

Vrijedi li se preseliti?

Prije nešto vremena sam slušao epizodu Freakonomics podcasta, “Is the American dream really dead?” i jedini razlog zašto nisam pisao o njemu u “2 linka subotom” je što je taj tjedan ušlo nešto zanimljivije. Sad slušam epizodu “How to design a life?” Tima Ferrisa i jedan detalj me podsjetio na ovu prijašnju epizodu.

Tema u “Is the American dream really dead?” je odnos u “uspjehu” prijašnjih i sadašnjih generacija Amerikanaca, s vrlo zanimljivim informacijama (da, među ostalim i to da su trenutne generacija “manje bogate” od prošlih - no ima ih puno, poslušajte!). Detalj o kojem sada želim pisati je jedno istraživanje koje su citirali, o eksperimentu provedenom za vrijeme Billa Clintona u kojem su proučavali relativno veliki skup od 5000 obitelji u teškim socioekonomskim sistuacijama koji su efektivno živjeli u getoima u raznim dijelovima SAD-a. Većini njih su dali mogućnost, skoro pa “golden ticket” da se presele negdje drugdje (naziv projekta je bio Moving to Opportunity), i onda tijekom više od 10 godina su pratili što se događa s tim obiteljima. Rezultati su bili iznenađujuči, dovoljno iznenađujući da je taj projekt prekinut kao neuspješan - što je vjerojatno bila greška.

Obitelji su raspoređene u tri grupe: jedna trećina je ostala gdje je, bez promjene, samo su pratili što se događa s njima; oni su bili kontrolna grupa. Druga trećina je dobila vouchere da se presele bilo gdje, a treća je dobila vouchere s uvjetom da se presele u kvartove s drastično manje siromaštva. Dogodilo se ovo: grupa koja se mogla preseliti bilo gdje, bezuvjetno, je uglavnom birala kvartove koji su tek malo bolji od onih gdje su krenuli. Sami su se ograničavali. No dok su i druga i treća grupa iskazali da su sretniji u životu i imanju manje zdravstvenih problema (osobito pretilost), ekonomski ni jedna ni druga nisu znatno napredovali. I to je bio razlog zašto je projekt prekinut: nije bilo značajnog ekonomskog napretka niti u obiteljima koje su bile preseljene u “dobre” kvartove.

OSIM, što je to bio pogrešan zaključak koji je nastao iz nedovoljno informacija, doslovno nisu promatrali dovoljno dugo. Tek DJECA iz treće grupe, kad su već odrasli, su pokazali napredak, i to značajan: za oko trećinu je porasla vjerojatnost da će ići na fakultet, i u prosjeku su svi skupa zarađivali oko trećinu više od svojih roditelja, te isto oko trećinu manje su vjerojatni da će završiti u situaciji samohranog roditelja. I sve to SAMO ako su su se preselili u bolje kvartove kad su imali manje od 9 godina života.

Onda su išli kopati dalje po dostupnim informacijama izvan ovog eksperimenta, i pojavio se ovaj uzorak: djeca koja su napredovala nakon preseljenja u “bolje” uvjete odnosno bolje kvartove su napredovala samo ako su se preselili dok su bili mali, po mogućnosti dok su imali manje od 9 godina. Doslovno, 9 godina je već prekasno jer već s 9 godina života vjerojatnost da će završiti bolje od roditelja pada na oko 50%. Ako se presele kao relativno odrasli, s 21 godinom života, takvo preseljenje praktički nema nikakvog utjecaja na njihovu ekonomsku budućnost.

Ako se mislite seliti s djecom, selite se dok su mali.

Najvjerojatnije to ne mora biti dugački period života u boljim ili barem drugačijim uvjetima, godinu-dvije je dovoljno. Moja obitelj je na vrlo kratko vrijeme, nešto više od 6 mjeseci dok sam imao oko 6 godina živjela u Australiji (razlog vraćanju je bio vrlo ljudski, i pokazuje kako većina odraslih ljudi ima malo benefita od preseljenja: tati je nedostajala njegova proširena obitelj i prijatelji u Vukovaru - vrlo loša odluka). No i tih 6 mjeseci, jer sam tamo išao u “pravu” školu (za razliku od geto-škola “za dijasporu”) i nesvjesno upijao kulturu i način života tamošnje “normalne” djece, me je drastično promijenila jer sam skužio da “mi” (moja obitelj) ne moramo živjeti u lošim uvjetima, samo smo eto tako iz nekih (meni tada nerazumljivih) razloga odlučili privremeno živjeti u geto-Jugi. I dan-danas, kad mogu živjeti bilo gdje na svijetu, nekako mi se ne da ići. Od svega se može pobjeći osim od sebe.

Podcast koji me ovo istraživanje podsjetilo, “How to design a life?” govori o životnom putu jedne američke dizajnerice i autorice, Debbie Millman, u kojem iznimno, fantastično efektno, priča kako je nakon što je uspjela u poslu i životu vidjela sliku koju je nacrtala kad je imala 8 godina života, koju joj je sačuvala mama, na koju je potpuno zaboravila. Na slici su ulice Manhattna koje je vidjela samo na televiziji, tamošnji busevi, taxiji i veliki logotip Lays čipsa. Nakon više od 30 godina kasnije, skužila je da je postala sretna i uspješna tek nakon što se (puno nakon što je nacrtala tu sliku, već odrasla) preselila u Manhattan, vozila se tim busovima i taxijima - i dizajnirala omot Lays čipsa. Do tada se - mučila.

Ovaj podcast od Debbie također vrlo preporučam, jer Debbie je na kraju odlučila odbiti ponudu da postane CEO firme u kojoj je radila i polako se uspinjala po korporativnoj ljestivci - i postati slobodna umjetnica.

“If you need 4 months to decide something, you probably don’t want it.”

“More important than confidence, is courage.”

Ljudi se mijenjaju, naravno (i najbolje je kad se dvoje ljudi mijenja zajedno, no to je druga priča), i ono što statistika kaže ne mora ništa značiti za nas pojedinačno, no stvarno, za neke stvari i neke opcije - treba učiti iz statistike.

Go Top
<< 2 linka subotom: “Što najbolji davatelj poklona misli o stoicizmu i hedonizmu”, “Unikatne kuće za obične ljude” | 2 linka subotom: “Kako dizajnirati svoj život”, “Did China Eat American Jobs?” >>
comments powered by Disqus