Published

Fri 25 November 2016

Archive

Every post ever

2linkasubotom (46) 99percentinvisible (9) ai (4) aktivizam (7) artofcharm (4) bitcoin (4) društvo (11) ekonomija (5) Fidel Castro (4) filozofija (8) FINA (5) freakonomics (3) grad (3) hack (3) internet (4) IT (8) jamesaltucher (4) jordanpeterson (6) kina (3) kreativnost (3) Kuba (12) lifestyle (26) neznanje (3) nlp (6) novac (10) politika (9) psihologija (34) rant (4) socijalizam (9) tehnologija (6) timferris (9) turizam (3) uprava (4) vrijednosti (3) znanost (3)
Links
Kontakt
LinkedIn
Ideja na kvadrat
Blog
←Home

The future’s so bright I gotta wear shades.

<< You maniacs, you blew it all! | Pirat s Kariba >>

Ne sjećam se iz kog filma je ova rečenica. Ili možda nije iz filma no sjećam se te specifične scene. Lik kaže tu rečenicu, stavi sunčane naočale na glavu, pogleda u daljinu i pred njim eksplodira atomska bomba. To je samo jedna opcija, naravno, i druga je onako, suptilno zločesta - da je budućnost toliko intenzivna da se od nje treba braniti.

Stavljao sam tu rečenicu na Facebook već nekoliko puta, svakih par godina kad sam donosio neku odluku koja se činila nepovratna. Kad sam se rastajao od cure ili dvije, kad sam dao otkaz, kad sam potrošio baš sve pare koje sam ikad imao na nešto što mi ne treba jer sam na nekoj razini znao (a tek kasnije postao svjestan) da mi je to jedina preostala opcija da me šutne u guzicu da napravim nešto novo. Takve stvari. Zanimljivo je sada, da nisam siguran što točno odlučujem, no taj osjećaj “end of an era” me prati već par tjedana. Čini se da ću saznati kasnije, i, siguran sam, smijati se.

Usput, digresija, a mislim da će ih biti još puno, sjećam se živo šamara u mozak koji sam dobio u točnom trenutku Heinleinove knjige Stranger in a strange land kad glavni lik konačno shvati zašto se ljudi smiju - jer su preživjeli. Crni humor, jer netko je stradao a mi nismo. Slapstick - jer je netko dobio pitu u facu, ili pao zbog banane, a mi smo ok. Preživjeli. Standup, jer je nekom neugodno, možda umjesto nas, možda s nama, no mi smo ok iza zavjese gledališta i nismo pod reflektorima. Katarza, jer mi smo ostali živi, i ako imamo sreće, nešto smo naučili. Makar to bilo izbjegavati kore od banana na podu (koje usput, vjerojatno znate, nisu naročito skliske, ako pod sam po sebi nije sklizak - the more you know).

Nikad nisam napisao što mislim iza statusa The future’s so bright… Pa evo, moj braindump. Ako me želite nagraditi, uvijek sam želio biti Dogeillionaire. Googlajte adresu 😀

Na Kubi sam, tek par dana od dva tjedna koliko ću biti i mozak mi zvoni od dojmova. A i u zadnja 4 dana sam spavao 10tak sati i popio nešto ruma, pa je sad idealno vrijeme da malo pišem o dojmovima i par ideja koje su mi pale napamet.

Kuba mi se mijenja pred očima. Prošlo je tek par tjedana od kad je dignut embargo kojeg je donio u osnovi JFK par dana nakon što je uvezao maksimalan broj cigara koje je nabrzinu stigao, a već se gradi. Ok, nije baš tako naglo, već par godina se sve više i više otvaraju, počelo je, kažu domoroci, od kad je Raul preuzeo od Fidela žezlo bogo-kralja. True story - narod kojeg se u 2016. hapsi ako imaju satelitsku antenu, ili su u posjedu više od 3 kg govedine, ili tek tako, po instituciji preventivnog hapšenja, kliče Hosana svaki put kad Fidel pokaže svoju 90-godišnju bradu u javnosti. Vezano uz to, Fidel je rekao “religija je opijum naroda” no isto tako je rekao “danas nosim bijelo jer mi je tako rekao personalni vrač Santerije” - a vrač je vrhunski, sve najbolje za Pater Cuba. Navodno egzistira tim doktora i vračeva koji su najbolji u cijeloj Kubi, koji se brinu da Fidelovo srce i dalje kuca za domovinu. Nek poživi koliko si sam hoće.

Povijesno, ne treba puno sirovina da se, recimo, napravi i ispeče cigla. Znamo to jer su neke vrijedne ruke kopale po Babilonu. Za beton je mrvicu kompliciranije, Rimljani su izlili Koloseum (i par desetaka njegovih kvazi-kopija po tada poznatom svijetu), i onda poslije njih 1000 godina nitko u zapadnoj Europi nije više znao recept. U moderno doba, par inženjera se još češe po glavi zašto točno Koloseum još stoji. Dvije zanimljive teorije za koje znam su da su Rimljani stavljali ili ljuske od jajeta, ili vulkanski pepeo vrlo specifične strukture i geografskog porijekla. No ostatak ljudske rase pogleda u udžbenik građevine i bude zadovoljan. Zašto su Kubanci prestali koristiti beton 1960.-ih? Očito su ga koristili par godina prije, i počeli su ga opet koristiti valjda prije dva tjedna, no što je s 50-tak godina između? Asfalt za ceste je još mrvicu kompliciraniji, no svodi se na onaj otpadak u destilaciji nafte kojeg nitko neće, pomiješan sa šljunkom. A nafte su uvijek imali iz robne razmjene s Venezuelom. Navodno, Kuba im šalje lijekove i doktore koji ih znaju koristiti, a Venezuela im šalje naftu. Uglavnom, danas 23.11.2016. su ulice u Havani kraj kojih je zgrada u kojoj sam smješten prvi put vidjele asfalta, možda i ikada.

Ovo s doktorima je još zanimljivije, jer kao što svi znamo, Kuba ima najbolju medicinu na svijetu. Trudnice po defaultu odmah dobivaju porodiljni koji traje do 2 godine nakon poroda, a prije poroda se po želji mogu praktički preseliti kad god žele u posebne vrste bolnica za njih i tamo čekati sretan događaj. Mazeltov! Navodno im je farmakologija odlična jer a) nemaju para za kroničare pa ih zapravo trajno liječe, b) i farmakolozi su plaćeni skoro ništa, no i ne može ih se otpustiti, pa oni koji imaju dovoljno empatije žele kvalitetno spašavati živote a ovi drugi im ne smetaju, c) ne vjeruju u koncept zaštite patenata pa proizvode sve što potrebuju lokalno i d) koncept privatne tužbe zbog komplikacija im je nepoznat pa eksperimentiraju sa svim živim - baš svim, od Santerije preko akupunkture i homeopatije do korištenja placente. Sveti Richard ih sigurno podržava. Mnogi svjetski i balkanski bogataši dolaze tu na liječenje, po svemu sudeći vrlo uspješno.

Kuba je pitanje razlika u standardu između Kubanaca i ostatka zapadnog svijeta riješila vrlo zanimljivo, s dvije valute: jedna je vezana uz dolar, zove se CUC a čita KUK, namijenjena je turistima, a druga je lokalna, zove se Moneta Nacional, i tečaj je 24 MN za jedan CUC. Cijene su skoro pa iste u brojevima za te dvije valute, samo lokalni plaćaju u MN a turisti u CUC. Što je otprilike pošteno jer Kubanci u prosjeku zarade efektivno oko 20 CUC mjesečno.

U Kubi nema gladi, jer država svakom građaninu daje propisanu količinu namirnica, izračunato u kalorijama i hranjivim sastojcima. Nije univerzalni dohodak nego je univerzalna hrana. Mogli bi reći da im je pravo na hranu ušlo u ustav, samo ne znam da li imaju ustav, jer parlamenta nemaju. Znači baš svaki registrirani kubanac ima garantiranu hranu. Znači zineš, a država ubaci hranu u kljun. Doduše, ta država zahtjeva da ju voliš i spomeneš se svetkovati Fidelov rođendan, i da ne jedeš puno govedine, no eto gladan nisi. Odnosno tako sam čuo od Kubanaca, nisam još pogledao na Wikipediji jer nema Interneta osim na blagoslovljenim lokacijama, za blagoslovljene pare i za blagoslovljenu klasu ljudi (turiste).

I kako Kubanci koriste ovu fantastičnu životnu priliku? Zacijelo za samopoboljšanje, cjeloživotno učenje i umjetnost? Zajednički spontano izvode radne akcije da ne samo održavaju vrlo dobru infrastrukturu koju su naslijedili od mrskih stranih sila, nego ju unaprijeđuju i zamjenjuju boljim rješenjima domaće pameti? Mora da stvaraju fantastičnu umjetnost sa svim slobodnim vremenom koje imaju (jer, ne može ih država toliko malo platiti koliko oni mogu malo raditi, pa je koncept radnog vremena dosta … fluidan)? Crtaju velebne murale? Pune parkove skulpturama za čiju interpretaciju treba poznavati i Tolstoja i Trockog, i to u originalu? Bjesomučno treniraju ples dok ga ne dovedu do apsolutnog orgazmičkog savršenstva pokreta koje možda, ali samo možda ponekad može zasjeniti blještavost haljina plesačica i odsjaj na savršenim brkovima i frizurama vatrenih plesača? Ne??? … Ne?

Ništa.

Ovaj narod kurca nije napravio proteklih 50 godina. Doslovno, preživio ih je.

Jako bi volio da oni koji se zalažu za neki oblik socijalizma i posebno UBI napišu na svom zidu jednu riječ s upitnikom i da ih se ne čuje dok riješe taj upitnik. To je tako kolosalno važno da mislim da sve ostalo ovisi o tom rješenju, objasniti ću zašto. A ta riječ s upitnikom, ako ste spremni je: motivacija?

Oni koji me znaju, znaju i čime sam se sve bavio u životu i gdje sam sve bio, pa vjerojatno imaju i tok s kojim autoritetom ovo pišem. Oni koji me ne znaju - pa, vjerojatno im nije ni bitno, budimo realni. Svrha svega ovoga je da napišem nekoliko teorija koje mi se vrte po glavi već neko vrijeme. YMMV, naravno i to je samo moje mišljenje. Pa ipak…

#1: ljudi motivaciju u gotovo 100% slučajeva dobivaju iz samo jednog smjera: rješavanje izravne i trenutne nedaće.

Žao mi je zbog tog zaključka. Lijepo vjerovati u to da su ljudi generalno altruistički, no po svemu sudeći, potreba da se pomogne bližnjemu svome u nedaći traje maksimalno onoliko koliko traje percepcija nedaće. Ako je netko gladan, nahraniti ćemo ga, no generalno će to biti hranom koja je efikasna, kalorijski i nutricionistički, a ne uzbudljiva. Ako je bolestan, liječiti ćemo ga efikasno, počevši s najjeftinijim lijekovima i stati čim je dovoljno zdrav. Općenito, način provođenja altruizma ili rješavanja osjećaja krivnje što netko drugi ima nedaću prestaje s tom nedaćom. Ista stvar je s osobnom nedaćom, vrlo je jasno kako ljudi prestaju uzimati lijekove čim se osjećaju bolje, ili prestaju štedjeti čim kupe taj auto, ili počnu više jesti čim dosegnu određenu nižu težinu. Ne svi i svaki put naravno, no … previše često da bi bila slučajnost.

Kako to objašnjava postojanje umjetnosti? Da li je Michelangelo klesao Davida samo za plaću? Je li Picasso tjednima dekonstruirao bika da bi ga više zvali na izložbe? Salvador Dali je rekao o svojoj ženi da mu pomaže utišati interne demone pa ih je vjerojatno par utišano i u njegovim slikama. Moguće je da je motivacija za umjetnost negdje u tom smjeru.

S druge strane, percepcija nezadovoljenja ega je isto nedaća koju je moguće riješiti kreiranjem umjetnosti, samo je pitanje koliko trajno. Ako je to motivacija, koliko dugo dok se ne pojavi bolji umjetnik? I na koliko točno načina se može napraviti slika konzerve juhe ili skulptura pisoara?

Ne znam. Možda je umjetnost u onom dijelu između “skoro 100%” i “100%” , no samo ako se može odvojiti od ega. Jer ego je konstrukt pozicije u društvu.

Koristim pojam umjetnost kao proxy za kreativne djelatnosti, jer mislim da ako netko ima impuls za kreativnost, lakše će se naći u umjetnosti nego nečemu što treba više faktografskih znanja, kao inženjerstvo.

#2 Mi smo majmuni koji racionaliziraju.

Ok, imamo Maslowljevu piramidu zadovoljenja potreba, no sad nisam siguran da ona vrijedi univerzalno iznad prvih par stepenica. Jer ne znam što znači samoaktualizacija za stanovnike umjerenog klimatskog područja, s dovoljno hrane za koju ne treba uložiti puno rada. Kad sam bio mali jedan profesor je rekao nešto što mi je tada zvučalo stravično politički nekorektno, a to je da crnci oko ekvatora nisu razvili usporedivo kompleksnu civilizaciju europskoj jer čim zinu, padne im banana u usta. U principu vrlo slična stvar je racionalizirana u daleko predebeloj knjizi Guns, germs, and steel.

Po svemu sudeći, način na koji ljudi donose odluke u (opet) skoro 100% slučajeva je da prvo imaju emociju, ili špurijus, gut feeling, koje vrlo brzo racionaliziraju i proizvedu neku verbalizaciju u internom dijalogu (ili monologu). Thinking, fast and slow taj slučaj naziva “brzim” razmišljanjem i za kontrast mu daje “sporo” logičko zaključivanje koje je formalizirano i ide korak po korak, no čini mi se da to ignorira jednu pretpostavku, a to je da najčešće pri tom iznimno brzo izabiremo set aksioma koje ćemo u logičkom razmišljanju koristiti, pa mi se to opet čini kao racionalizacija.

Što bi radio bonobo majmun koji na svoj mozak takav kakav je, slučajno dobije hardver koji razumije logiku?

Baš ta vrsta majmuna nam je najbliža po ponašanju i društvenom uređenju. Ostavljam vrlo stimulativan zadatak čitatelju da pronađe kako ovi majmuni rješavaju konflikte unutar društva.

Ovaj slijed zaključivanja ima jedan po meni vrlo zanimljiv ogranak. Jeste vidjeli snimak lica majmuna u laboratoriju koji razmišlja kako riješiti zadatak ili kako prevariti čuvara? Jeste čuli u svojoj glavi taj “Aha!” moment kad mu izraz lica pokaže da je skužio? Što to znači za (ne) postojanje njihovog internog dijaloga (ili monologa)?

Maslowljev zaključak je da nema prečice do viših stepenica bez prolaska kroz niže, ili bar ne na način koji je zadovoljavajuć i dugotrajan. A te niže stepenice su, u osnovi, majmunske. I to bi još bilo dobro da majmunski mozak reagira samo na završno stanje, nego je doslovno konstruiran da reagira još i više na postupak dolaska do pojedinih stepenica. Osjećaj olakšanja i euforije kad pobjegnemo od tigra, osjećaj ponosa kad ulovimo kokoš ili poženjemo žito… Osjećaj bezveznosti kad se u sobi manifestira gola žena (ili frajer) bez “lova” na nju/njega. Nije da majmun ne voli bananu, nego voli te korake do banane jer mu je onda to nagrada za trud.

Ljudi nekad idu u Indiju (ili Kubu) da “se nađu” te tako stvore samoaktualizaciju na preskok, bez osiguranja temelja piramide. A mozak majmuna, koji je milijunima godina evoluirao da je za preživljavanje bitno imati stabilno pleme, ponekad ima nešto protiv takvih prevara. Mislim da je to pozadina osjećaja usamljenosti usred milijunskih gradova i neuspješnih new-agera koji stalno traže sljedeću energiju. Nije dovoljno imati uski krug prijatelja i užu obitelj, nego otprilike točno onaj broj ljudi s kojim je majmunski mozak evoluirao. Naravno, imamo dovoljno genetske raznovrsnosti da taj broj fluktuira.

Način na koji taj majmunski mozak prepoznaje kad je optimalna situacija je vezan na njegovu percepciju u kakvom su stanju drugi majmuni i u kakvim je odnosima s njima, odnosno ovisi o interakciji s njima. Nije dovoljno gledati i slušati druge majmune na televiziji.

Poseban slučaj interakcije s majmunima je konflikt. Po svemu sudeći, konflikt je neizbježan, a to znači da milijuni godina evolucije diktiraju s kakvim načinom i ishodom rješavanja konflikata je majmunski mozak zadovoljan. A to najčešće nije nešto logično. Među ostalim i zato što set aksioma trgovca rabljenim autima kojima savršeno logički dokazuje da trebate kupiti baš njegov auto se ne mora poklapati s vašim izborom aksioma. Seks će prodati auto puno češće nego tablica u Excelu.

I stvaranje i rješavanje konflikata su aktivnosti u kojima su se usmjeravali ovi milijuni godina evolucije i po svemu sudeći su bitan način na koji majmunski mozak mjeri odnos s drugima. Čini mi se da odnosi s ljudima u kojima s vremenom prestaje biti sitnih konflikata gube intenzitet. Da je nužno imati bar malu razinu neslaganja koja će tjerati mehanizam rješavanja trenutnih nedaća na nastavak interakcije čak i kad drugih tema za razgovor trenutačno nema. Dvije osobe koji se savršeno slažu u baš svemu nemaju baš puno majmunskih tema za razgovor.

#3 Bitan je narativ, no samo zsto jer on opravdava emocionalnu odluku

Racionalizacijom se stvaraju priče - nešto ćemo napraviti ovako jer je nešto drugo onako. Jednom kad je majmunski mozak sretan, treba usrećiti i onaj drugi - možda to stvarno je unutrašnji dijalog. A tu je stvarno raspašoj i razlog zašto se čovjek može naviknuti na sve i bilo što. Dok je majmun sretan kad ima nešto jesti, piti i jebati, ovaj logički dio će proizvoditi beskonačnu količinu razloga zašto je sve ostalo sasvim ok. Mi baš volimo stvarati i pretpostavljati zaključke. Ništa nije prirodnije od toga da npr netko koga otmu i zlostavljaju teroristi, te preživi, smisli pun Stockholm zaključaka zašto su ti krasni ljudi bili stjerani u tako nezgodnu situaciju. Ili puno prozaičnije, zašto je posve logično pojesti hamburger sada umjesto čaše vode.

Ono što mi je sada najzanimljivija stvar na svijetu je kako majmunski i logički mozak interaktiraju. Očito, ako smo predugo gladni, logički mozak će početi s prilično dobrim argumentima zvati pizzeriju. No isto tako možemo skočiti s padobranom iako je do zemlje daleko jer znamo statistiku da gotovo nitko nikad nije umro od kvara padobrana. Još je zanimljivija “magija” s kojom možemo usporiti ili ubrzati disanje, što je možda više reptilski dio majmunskog mozga, no u svakom slučaju brzo nam postane dosadno to raditi sa svjesnom kontrolom pa to vratimo majmunu ili gušteru da se zabavljaju. Ili ne? Za potrebe logike, stvorili smo naziv “meditacija” za aktivnost kojoj je oveći dio svjesna kontrola disanja. Probajte 10 minuta disati tako da svaki udah i izdah traju po 8 otkucaja srca. Zanimljivo je.

Za razliku od majmunskog mozga koji radi s konkretnim stvarima kao hrana, piće, pećina, toljaga, žena, ovaj logički se može uvjeriti da postoji nešto neopipljivo kao “istina.” A majmunski mozak mu pomaže pa osjeća da ako 3 majmuna isto kažu, mora da je istina. A ako cijelo selo to isto kaže, mora da je bogom dana istina zapisana u granitu plamenim prstom, takoreći vlastoručno. Ono susjedno selo su, dakako, pogani perverzni izrodi magarca i seoske kurve (dakako ne iz njihovog sela, njihova kurva je čista).

Logički mozak u vrlo širokom, još metaforičkijem smislu, se pomalo počeo braniti od majmunskog i birati logički tko će biti u njegovom selu. I stvori Bog Facebook. Pa umjesto da imamo selo s formiranim mišljenjem i običajima kojima se možemo prilagoditi ili ih mijenjati, sad možemo raditi audiciju članova sela po kriteriju tko dijeli neuroze najsličnije našima. A majmunu je svejedno, on se osjeća udobno dok god je dovoljno su-majmuna oko njega. A po prirodi stvari kako je teško preko zajedničkih prijatelja upoznati nekog sasvim različitog, naše liberalno selo će produktivno vrijeme majmunskog mozga provoditi u raspravi je li tomato ili tomato, pri tome ignorirajući sočne rajčice.

Mi kao vrsta možemo stvoriti priču koja nam zvuči, izgleda i palac puta oko čini se logički konzistentna oko bilo čega (na primjer ovaj tekst.) Štoviše, ne možemo ne stvarati priču oko svega što nam se događa, što onda dovodi do vrlo zanimljivih ukazanja Isusa u tostiranom kruhu i Che Guevare u oblacima na nebu na dan slavne revolucije (muzej radi samo do 16h, tko je jamio, jamio je.) Ne bi li bilo super kad bi ta priča kreativno i produktivno koristila majmunski mozak?

Jedna od mnoštva neopipljivih priča je demokracija. Druga je sloboda izražavanja, treća je sloboda izbora. Izbor je najlakše konkretizirati i nažalost najžalosnije jer majmunski mozak je najsretniji kad bira između dvije stvari. Što više izbora, to je majmun frustriraniji i mora koristiti trikove kao logičko zaključivanje i grupiranje izbora u grupe sličnih po posve majmunskim kriterijima koji su samo umjereno racionalizirani. A logički mozak ne želi priznati majmunu da je “eci peci pec” sasvim legitiman način odlučivanja. Pa tako kad dovoljno majmuna dovoljno dugo tjeraju logički mozak da smišlja priče oko izbora koji su u osnovi po principu “tko je više alpha” (odnosno principu toljage, jer toljaga je kratkoročno jača od pičke), dobijemo da je logički rezultat mogućnost izbora između Judean people’s front i People’s front of Judea. Samo je priča blago različita.

#4 Univerzalni osobni dohodak ima smisla samo ako roboti preuzmu privredu. A onda će unutar jedne generacije nestati inženjera.

Mea culpa. Mislim da nitko nije bazirao svoju odluku da podržava UBI na temelju mojih aktivnosti, no ako je, evo pogriješio sam. Ako maknemo borbu za golo preživljavanje, ne možemo zadovoljiti majmunovu želju za koracima do banane. Logički mozak će dobiti bananu bez racionalizacije zadovoljstva te nagrade. Priča će biti prazna.

Što se mene tiče, Kubanci su do sada zapinjali u tom putu do slavne samoaktualizacije i velikih umjetnika, doktora i znanstvenika. Država im je sjebana, s neprirodnim i nesumnjivo glupim zakonima, no unutar svoje vlastite priče, to selo se brine o svojim građanima. Dok god ne pjevaju o državi, mogu pjevati o ljubavi koliko god im srce želi. Nitko nije proglasio Salsu protudržavnom. A ako je Van Gogh mogao nacrtati (ako se dobro sjećam) 14-tak autoportreta i oko 7 varijacija one poznate slike sa suncokretima (i pri tom pričati logičku priču kako ne voli suncokrete nego su mu samo te boje fascinantne, kao da su suncokret i njegova boja odvojive stvari), pa mogu i kubanski slikari u životu napraviti par portreta Fidela za svaki slučaj i onda raditi studije bikova. A još nisu. Gradom se pjeva Guantanamera a slikari sa strane prodaju kopije poznatijih slika oldtimera i Che Guevare.

Predviđam da će kreativnost Kubanaca porasti drastično u sljedećim godinama iz banalnog razloga što majmun voli kad logičkom mozgu proturi priču da se dobro osjeća kad dobije nagradu za svoj mukotrpan trud. Nagradu u dolarima.

Novac je dakako fiktivan - fiat novac je doslovno ništa (a Bitcoin još i fiktivniji, samo s povoljnom pričom) i nije da Kubancima novac treba da prežive, nego za posve druge stvari, kao npr ego-priču da su bolji od susjeda. Nisu Amerikanci i drugi investitori helikopterima doveli betona i asfalta pa da se odjednom počelo graditi, sve te sirovine i potencijal za gradnju (i pogotovo popravak zgrada) su bili uvijek tu. Država je mogla stvoriti novac iz ničega - puf - no nije mogla promijeniti svoju vlastitu priču da novac nije potreban i da svi ljudi rade na boljitak društva. Nije mogla stvoriti - motivaciju.

Lokalni kubanac je rekao da misli da ih država tretira kao domaće životinje: daje im hranu, vodu i smještaj, i ima čvrste granice što smiju raditi. I to je isto konflikt i nedaća svoje vrste, no nekako je - mlak. Većinski dio populacije još obožava Castre i ok im je.

Da li će UBI biti drugačiji? Zasigurno će se provesti eksperimentalno pa ćemo znati barem kratkoročni odgovor na ovo pitanje, no mislim da dugoročno, nažalost, odgovor je ne, jer majmunski mozak crpi zadovoljstvo iz truda i prevladavanja nedaća. Čini se da logićki mozak crpi smisao i priču iz patnje više nego iz uživanja. Ne uvijek, ali previše često. Roboti će za generaciju dvije praviti savršene ručkove, koji će vjerojatno biti ultra jeftini ili besplatni, no vjerojatno ćemo ih cijeniti i uživati u njima koliko i sad xijenimo i uživamo u McDonaldsu.

Ima i dobra strana ove konkretne priče: ipak smo mi ljudi ingeniozni pa će vjerojatno, nakon kolapsa robotske civilizacije, trebati samo 2-3 generacije da se stvori dovoljno inženjera, ako informacije budu dostupne - Wikipedia, udžbenici, itd. Ako ne budu, banana. Atlantida je kao pala prije oko 3000 godina. Čini mi se kao dovoljno dobra procjena vremena.

#5 “dovoljno dobro” je protivnik demokracije

Većina ljudi će, ako može birati između manjeg i sigurnog dobitka i većeg a rizičnog, odabrati siguran izbor. Rizik doslovno ide uz stav da nemamo što izgubiti. U oba slučaja racionalizacija će biti sasvim logična. Kako ljudi rješavaju svoje neposredne nedaće samo dok percipiraju da one traju, nakon što par generacija demokratski izglasa da im bude dovoljno dobro, prestati obraćati pažnju dok god im taj status traje.

Ne ubija demokraciju vanjski neprijatelj ni masoni, nego što je majmunu dovoljno dobro i lako mu je stvoriti priču koja objašnjava i opravdava prestanak aktivnosti. Dva glavna tabora u politici - a nakon nekog vremena uvijek ostanu dva - kao glavne motivatore koriste mržnju prema drugom selu, jer sve ostalo u majmunovoj percepciji je nakon toliko vremena već riješeno. Ne preostaje ništa drugo što bi majmunski mozak potaklo da natjera logički mozak da stvori priču koja će objasniti zašto bi majmun ustao iz fotelje. Prošle godine sam naučio novu riječ: indolencija, i to je riječ sa super pričom, samo nije vrsta priče kojom bi logički mozak utjecao na majmuna.

Terry Pratchett je svojem liku, i to kroz antropomorfičnu personifikaciju Smrti, postavio izazov da nađe molekulu milosti i gram pravde. Logički mozak koji radi s tako neopipljivim stvarima će povremeno dobiti priliku da se pobuni jer percipira da mu fali slobode, no rijetko će napraviti korak dalje i razviti priču što to znači, konkretno i za njega, biti milosrdan, biti pravedan i biti slobodan. Koliko jaka mora biti ta priča da izvuče majmuna iz fotelje?

To je posao propagande, kako nešto logičko i neopipljivo predstaviti, preformulirati tako da majmun za to mari.

Možda sam u krivu. Zapravo, u zadnje vrijeme se jako veselim kad sam u krivu. Možda će ove najnovije generacije koje nikad nisu živjele u svijetu bez Wikipedije u džepu imati sasvim novu psihologiju. Možda će mlade kubance koji zarade od turista dovoljno da kupuju (na crno, naravno) kartice za Internet i tako se pretvaraju da su turisti inspirirati Banksy. Možda.

Ja još uvijek ne znam što ću raditi u svojoj svijetloj budućnosti, no razmišljam da odem na onu lasersku operaciju smanjenja dioptrije da više ne nosim naočale. Trebaju se oči naviknuti na svjetlo. Ili je barem to priča koja mi se sviđa.

A Kuba? Kuba će za par godina kulturno i civilizacijski eksplodirati, ne zato što će doći novi ljudi ili nova civilizacija (iako, doći će McDonalds), nego zato što dolaze pare, posve virtualna stvar čija priča je dovoljno jaka da izbaci majmuna iz fotelje. Šest mjeseci nakon što dođe McDonalds neće više biti revolucionarne Kube, i eksperimentu će doći zasluženi kraj.

I tako… The end. The fat lady burped. Rekao sam da sam nenaspavan i volim rum. E nomine patri et filli et spiritus sancti. Ego te absolvo.

Turistička atrakcija

Na slici: Kubanci, potomci španjolaca, za turiste glume indijance, koji su u oko 50 godina od dolaska Španjolaca na otoku Kuba izumrli. Trenutno, Kuba je u ovom trenutku otprilike autentična kao i ova scena.

Go Top
<< You maniacs, you blew it all! | Pirat s Kariba >>
comments powered by Disqus