Published

Sun 27 November 2016

Archive

Every post ever

2linkasubotom (46) 99percentinvisible (9) ai (4) aktivizam (7) artofcharm (4) bitcoin (4) društvo (11) ekonomija (5) Fidel Castro (4) filozofija (8) FINA (5) freakonomics (3) grad (3) hack (3) internet (4) IT (8) jamesaltucher (4) jordanpeterson (6) kina (3) kreativnost (3) Kuba (12) lifestyle (26) neznanje (3) nlp (6) novac (10) politika (9) psihologija (34) rant (4) socijalizam (9) tehnologija (6) timferris (9) turizam (3) uprava (4) vrijednosti (3) znanost (3)
Links
Kontakt
LinkedIn
Ideja na kvadrat
Blog
←Home

Što Kubanci imaju?

<< Što Kubanci trebaju? | Fidel i ja >>

Kubanci na izvoz (da itko to želi) imaju - paradokse u društvu i državi. Situacija ovdje je jedna od onih stvari za koje, da ju je prije 50 godina netko prezentirao Castru i Che, bi ga ovi streljali. Nema šanse da bi itko dizajnirao državu da ovako funkcionira - pa ipak, tijekom godina, dogodila se današnja Kuba.

Njihova slavna borba je njima dala to da su danas turisti u Kubi carevi. Dok se Kubance još uvijek hapsi za bilo što, turisti su svete krave muzare na koje se u praksi ne odnose ista pravila. Sada nakon smrti Fidela proglašeno je 9 dana žalosti, što uključuje apsolutnu zabranu glazbe na javnim mjestima i prodaju alkohola. Državni restorani su uglavnom zatvoreni navečer, a privatni pod nadzorom policije. Kontrola alkohola ide toliko daleko da su svi lokali sa licencom prodaje alkohola dobili posjet inspektora koji su popisali trenutno stanje u decilitrima i svako odstupanje od zapisane količine po isteku dana žalosti će biti kažnjavano.

Iznimka je za hotele i privatne smještaje (licencirane) koji smiju prodavati svojim gostima, a povremeno se čuje i neka tiha glazba. Još uvijek nema ništa na trgovima - što je šteta jer navodno baš noćni život je razlog dolaska u Trinidad. Dok bi lokalne Kubance uočene s pićem u ruci policija efikasno strpala u zatvor, u ime naroda i revolucije, turisti bi se morali na licu mjesta ispričati i obećati da neće više. Na crnom tržištu se može naći piva po oko 2x normalne cijene.

Na ulicama, cestama, autoputima, su jumbo plakati s reklamama, no ne onakvima kakve smo navikli. Reklamira se Revolucija. Slike Chea, Castra, ponegdje Raula, gledaju više ili manje namrgođeno uz poruke kao “vječna pobjeda,” “socijalizam je progres,” i “uz Fidela u konačnu revoluciju.” Ako sam dobro preveo, na ulazu u jedno selo ili gradić je bio jumbo plakat koji je doslovno reklamirao kako su gradonačelnik i Fidel prijatelji - amigos. Zastava ima posvuda, i državnih i crno-crvenih revolucionarnih. Svako malo referenca na datum početka revolucije (26.juli), iako je sam početak bio malo neuspješan: Fidel je završio u zatvoru. Oni koji su ga zatvorili su počinili grešku iz koje je Fidel puno naučio i nije ju ponavljao: pustili su ga van.

Narod šuška da se Fidel porješavao svih suparnika na relativno suptilan način, tako da nikad nije izravno impliciran. Jedan od poznatih generala (saznati koji?) je nakon revolucije stradao u misterioznoj avionskoj nesreći. Che je stradao u misiji širenja revolucije u drugu zemlju, a za misiju je samo Fidel znao (drugi kažu da je Chea došla glave CIA, naravno).

Količina revolucije kojoj su Kubanci svakodnevno izloženi je ogromna. Čini se da je “victoria siempre” i neki službeni pozdrav, jer tako pozdravljaju voditelji tv vijesti na kraju. Znači 56 godina nakon slavnog događaja, bar službeno, ga država i narod još uvijek proživljavaju. Mađim generacijama je konačno to postalo ironično - je, je, victoria siempre. Cuba Libre, hahaha.

Država, za potrebe regulacije, licencira i prati sve osim švercera. Zabavljači na ulici su licencirani. Žene obučene u kostime od prije 100 godina uz koje se turisti slikaju, su licencirane. Bicikli s prikolicama u kojima mladi Kubanci verglaju da razvoze turiste su licencirani. Imaju državnu karticu s dopuštenjem, i ako ne žele da ih policija gnjavi, ta kartica mora biti stalno vidljiva. To znači da ako se fotografirate pokraj žene u raskošnoj žuto-zlatnoj latino-španjolsko-kubanskoj nošnji za 1 CUC (~~1 euro), negdje na fotografiji će iz nošnje viriti bijelo-plava kartica, a veći dio tog CUCa će ubrati država (naravno, ako CUC bude prijavljen).

Ta situacija da imaju “turistički novac”, CUC, i “lokalni novac”, CUP ili MN, je dovela do toga da svi žele turistički novac. Jača valuta pobjeđuje. Nekada je bilo zamišljeno da cijene za lokalne građane budu izražene u lokalnoj valuti i budu drastično manje nego za turiste. Sjećam se davno davno da je bio prijedlog da se ta situacija napravi u Hrvatskoj, baš po uzoru na Kubu. U nekim političkim emisijama su dva ondašnja stručnjaka ozbiljno debatirala dobre i loše strane takvog sustava, a meni je kroz glavu prolazilo “a jeste našli od koga kopirati ideju, svaka čast. Da je to dobra ideja, već bi Kuba cvjetala.” Danas, Kuba ima akutnu situaciju da su im cijene svjetske a plaće domaće. Nažalost, turiste gledaju s dolarima u očima i baš svatko želi dio tih dolara.

Zanimljivo je biti u poziciji recimo stranih turista u Dubrovniku: znamo da su cijene ovdje drastično skuplje u odnosu na standard, pa ništa ne možemo napraviti. I znamo da se od nas turista bogati relativno mali dio društva, jer vidjeli smo kroz sela i obične obične ljude a oni su u daleko većoj banani. Znamo da su nam gazde “slučajno” ostavili piva u sobama po 4 CUCa u vrijeme žalosti za Fidelom, jer nemamo drugog izbora - u trgovinama i lokalima alkohola nema. Opet taj Kubanski svježe istančani smisao za kapitalizam: ako je večera u restoranu 5 CUCa, u kućama gdje smo smješteni će biti isto 5 CUCa. So it goes.

Automobili i bijela tehnika su kineski i korejski, daleko više nego kod nas. Posvuda nepoznate marke automobila, frižidera, svega. Jedino KIA mi je bila poznata.

Fidel, rođen si da pobjeđuješ, ne da budeš pobijeđen

Na slici: Fidel je rođen da pobjeđuje, ne da bude pobijeđen.

Go Top
<< Što Kubanci trebaju? | Fidel i ja >>
comments powered by Disqus