Published

Tue 20 December 2016

←Home

Arrival

Arrival je jebeno dobar film. Tko neće spoilere, neka ga prvo ode pogledati prije nego nastavi čitati.

Nekako me oduvijek fascinirao koncept vremena, specifično ova percipirana linearnost vremena i kauzalnost koja joj je možda uzrok a možda na neki čudan način posljedica. Moj glavni blog na engleskom se zove Arrow of time (ne vrijedi ga čitati, sadrži samo tehničke informacije), što je naziv za taj koncept: vrijeme kao strelica s jasno definiranim smjerom. Zašto ima smjer? Jedan poznati fizičar je iz grafita u javnom WC-u pročitao istovremeno vrlo logičan i vrlo beskoristan odgovor: “vrijeme je način na koji priroda sprječava da se sve dogodi istodobno.” No, stvarno, zašto je vrijeme jednosmjerno? Ovo je pitanje iz kategorije “zašto”, ne “kako” pa to znači da se u nastavku teksta bavimo filozofiranjem i SF-om.

Na sasvim određen način, moguće je da je vrijeme kao takvo samo artefakt naše percepcije, kao proširenje načina na koji je sve oko nas, ovisno o tome koliko duboko želimo ići u solipsizam, doslovno cijeli svemir i svo postojanje artefakt naše percepcije. Doslovno, naš mozak odnosno mi sami interpretiramo sve što osjetilima osjetimo, i vrlo je moguće da je doslovno, po definiciji, svemir takav kakav jest zato što ga mi interpretiramo takvim. Ova razlika između toga je li svijet stvarno jeste kakvim ga mi opisujemo, odnosno da mi nemamo drugog izbora u tome kako svemir opisujemo jer postoji jedan jedini objektivan način kako ga opisati, ili je naš opis svijeta isključivo subjektivan i postoji potencijalno beskonačno takvih opisa, je mislim pitanje na koje vjerojatno nikad nećemo znati odgovor, a čini mi se da baš zbog toga što taj odgovor nikad nećemo znati, šanse su sve veće prema ovoj drugoj ideji.

Naravno, to što ne znamo (ili ne možemo spoznati) svemir do u detalje nas nimalo ne sprječava da budemo konstruktivni u njemu (pogotovo jer je “konstruktivan” subjektivna kategorija).

Kad sam ulazio u kino da bi gledao Arrival sa sestrom, dobio sam mail od frenda. Na temelju naslova maila i prvih par riječi koje su se prikazale u notifikaciji na mobitelu sam zaključio da je mail baš o ovom filmu kojeg idem gledati i nisam htio pročitati sadržaj maila jer postoji šansa da sadrži spoilere. Možda je gledao film pa mi ga preporuča. Ili, jednako moguće, gledao je film pa ga želi kritizirati i reći da je loš i nije vrijedan gledanja. Maknuo sam notifikaciju da ju više ne vidim. Nakon izlaska iz kina, oduševljen filmom, išao sam odmah potražiti knjigu po kojoj je snimljen, no sjetio sam se i maila i išao pogledati što frend piše, kad ono, piše doslovno ovo: da je frend čuo za film, još ga nije pogledao, no da je baš nabavio knjigu jer je čuo da je dobra pa mi ju šalje. Nikad, baš nikad prije nisam s njim niti spomenuo film niti knjigu! Nismo planirali ići gledati, nismo diskutirali, kritizirali, ništa, baš uopće nikad nismo pričali o Arrivalu!

Sinkronicitet? Confirmation bias? Ne znam. Lako moguće da nikad neću znati.

Arrival je priča o vremenu - prirodi vremena, i komunikaciji - prirodi komunikacije, što je druga tema koja me fascinira u zadnje vrijeme. Baš s ovim spomenutim frendom sam jučer pijan pričao kako mala djeca upijaju jezike “kao spužva.” Hardver je to, rekoh ja, na djelu: praktički jedino što djeca mogu raditi je učiti - nemaju izbora, nemaju opcija.

Tek kasnije razvijemo filtere koji u prevelikom broju slučajeva sprječavaju učenje novih stvari. Fascinantna tema u filmu je: kako biće koje razmišlja drastično različito od nas, naučiti naš jezik. Sam način na koji je tema obrađena u filmu je nažalost dosta loš i očito pojednostavljen, no vrlo mi je drago da se tema uopće pojavila u Holywoodskom filmu. Kod djece je taj hardverski način učenja, nesvjesno upijanje znanja i stvaranje poveznica, maksimalno aktivan, i važan dio načina na koji djeca uče je uspoređujući svoje aktivnosti, pokrete i stanje s onima od sugovornika i pamteći koje strategije odgovora na komunikaciju su uspješne. No to uopće nije primjenjivo na bića koja nemaju baš nikakvu zajedničku dodirnu točku. Nadam se da će se pojaviti film koji će i ovu temu dostojno obraditi.

Drago mi je da se u zadnjih cca 5 godina pojavljuju odlični SF filmovi s temama koje me zanimaju i koji jednostavno izazivaju potrebu za razmišljanjem. Cloud Atlas se vrlo efektivno dotakao cikličkih ponavljanja u vremenu sa metafizičke ili duhovne strane. Interstellar, praktički jedini hard SF film koji se usudio dotaći kozmički važnih ideja od Odiseje u svemiru 2001, također u svojoj osnovi ima nelinearnost vremena i čak koncept komunikacije i specifično pomaganja s vremena na vrijeme. I sada Arrival, čije ideje su mozgovni orgazam kad kliknu u raspletu filma.

Nelinearnost vremena, odnosno ideja da vrijeme ne mora nužno teći samo u jednom smjeru, pod uvjetom da nema očitih paradoksa, donosi i zanimljivu posljedicu po slobodnu volju: ako možemo precizno percipirati što će se dogoditi u budućnost, to bi značilo da je sve predodređeno. I baš taj dio mislim da je fantastično dobro obrađen: “nije bitno.”

Mi smo privremene nakupine atoma koji su uvjereni da razvijaju svoju priču, i u bilo kojoj točci na vremenskoj liniji - mi smo takvi kakvi jesmo kao suma svega što smo napravili i doživjeli tijekom cijelog života do tada. Da išta promijenimo, ne bi bili mi. A čak i kad bi znali precizno što nam budućnost donosi, još uvijek ju trebamo, i želimo, proživjeti.


Dodatak: The Secret Life of Time

Go Top
<< 2 linka subotom: “NBC-evi zvončiči”, “pisma predsjedniku” | 2 linka subotom: “Olimpijski trener”, “Što sve ne znam” >>
comments powered by Disqus