Published

Sun 13 July 2014

←Home

Kako želim živjeti

Post na Facebooku me podsjetio na jednu od omiljenih mi knjiga, koje su najviše utjecale na moj svjetonazor i život: Accelerando od Charlesa Strossa. Jednostavno, ideje u njoj su tako dobre i tako su mi poželjne da jednostavno želim promijeniti ime u Manfred Macx, i definitivno nisam jedini.

Accelerando (koji je dostupan kao e-knjiga besplatno i može ga pročitati svatko) je naoko SF knjiga o svijetu tijekom i nakon tehnološke singularnosti, trenutku u vremenu koji nam se po svemu sudeći i dalje približava, koji ima šansu (iako definitivno nije sigurno) transformirati društvo doslovno do neprepoznatljivosti zbog tehnologije koja nam omogućava neviđene i nezamislive stvari. Singularnost je česta tema SF-a i nešto što futuristi intenzivno priželjkuju jer je to trenutno jedina šansa koju mi kao ljudska rasa možemo zamisliti, na temelju ekstrapolacije svega što smo do sada doživjeli, da preživimo sljedećih 100 godina. Osobno mislim da ju je moguće postići, ali također po svemu sudeći će u najboljem slučaju to biti “za dlaku” prije nego što se uništimo.

Opis singularnosti

U tom smislu “jedine šanse”, singularnost u publici futurista i tehnološko pismenih ljudi ima otprilike jednaku ulogu kao što razna “spiritualna buđenja svijesti” i slične ideje imaju među new age publikom koja živi u skučenoj pećini, samo što mi imamo tu prednost da se oslanjamo na ideje i stvari koje funkcioniraju u praksi.

Istovremeno se mora priznati da je strah svakog futurista i transhumanista da zapravo mi sami gledamo na Singularnost kao deus ex machina, nešto (što zapravo ne znamo što će biti, niti razumijemo), što će nadamo se uskoro doći i popraviti sve ovo što ne znamo sami popraviti.

Venture altruist

No da se vratim na knjigu: važnije od tehnologije je (kao i kod svakog drugog dobrog SF-a) što Accelerando ima jednostavno fantastično dobre ideje o tome kako uz tehnologiju može evoluirati i društvo. Sam početak knjige ide ovako:

Manfred’s on the road again, making strangers rich. … He wonders who it’s going to be.

Glavni lik, Manfred Macx počinje priču kao venture altruist u otprilike našem vlastitom dobu (prva polovica 21. stoljeća), osoba koja je shvatila da novac nema vrijednosti za njegov život sam po sebi, i jednostavno živi da radi zanimljive projekte od kojih će izravne koristi imati ili neki drugi ili društvo općenito. U jednom od takvih projekata on gotovo slučajno upoznaje prvu Umjetnu Inteligenciju (AI), što je naznaka nadolazeće tehnološke singularnosti i bude uvučen u priču koja traje doslovno stoljećima, u fantastičnoj paleti različitih načina, modaliteta življenja, problemima i mogućnim rješenjima koji dolaze u situaciji kada je um, ljudski ili umjetni, samo još jedan od programa u računalu. Stvarno, jednostavno to morate pročitati, ništa što ja napišem vam neće tako dobro predstaviti budućnost življenja kada su svijet i (djelomično) ljudi u njemu podložni reprogramiranju po volji.

To je svijet kojeg želim pomoći stvoriti i u kojem bi želio živjeti, ali čak ne toliko zbog samog SF-a (iako je taj SF dio vrlo, vrlo cool). Na primjer:

Na svijetu živi oko 7 milijardi ljudi i otprilike svaki osmi gladuje, ali istovremeno imamo više pretilih ljudi na svijetu nego gladnih. Hrane kao takve na planetu imamo dovoljno (naravno, trebati će je sve više kako se populacija povećava), pa je pitanje - odakle onda gladni ljudi?

S druge strane postoje obitelji čija pojedinačna bogatstva su dovoljna da hrane svijet po godinu dana. Za mene, to samo znači da je trenutni koncept novca kao mjerila vrijednosti i sredstva ograničavanja stvari koje ljudi mogu postići zastario. Mislim da svijest o tome polako i neizravno dolazi do mainstream društva, i to čak brže u društvima koja su zbog raznih razloga “siromašna” nego u onima koja su mnogo bogatija. Što više ljudi razumije koliko je novac s kojim raspolažu zapravo nepostojeći, to više ih razumije da se jednostavno mogu dogovoriti oko toga što jeste novac i kako ga distribuirati i što s njime raditi. Pouka filmova kao što je Matrix ne bi trebala biti o robotima, umjetnoj inteligenciji niti životu o virtualnom svijetu nego da je tako puno toga što se nalazi trenutno u svijetu u kojem živimo stvar međusobnog dogovora i konsenzusa. Svi običaji, sve vlade, svi zakoni koje imamo nisu pali s neba nego su posljedica interakcija nas samih.

Trenutno pak, u praksi, takva osvještenost ne pomaže puno. Kao i gotovo svi i ja imam kredite i račune za plaćanje, radim što mogu i što stignem da bi sljedeći mjesec možda kupio nešto što mi je zanimljivo ili čak nasušno potrebno. Ali pokušavam se barem pretvarati da mi banka ne diktira život. Želim se baviti zanimljivijim temama od preživaljavanja i imati život koji usrećuje ljude oko mene i mene samog. Dosta mi je apatije. Ako njurgam, želim ponuditi i praktično alternativno rješenje a ne samo biti lapurlartistički negativan.

Ovim putem započinjem seriju tekstova na blogu s podnaslovom “izvan kutije“, gdje ću pokušati koliko god mogu obraditi razne ideje o društvu, budućnosti i raznim “divljim” idejama za koje čujem ili koje mi padnu napamet, ali ne na površan način i samo s nabacivanjem ideja nego po mogućnosti sa što detaljnijim i što praktičnijim sadržajem, a opet da takav tekst bude razumljiv svima a ne samo stručnjacima u pojedinim područjima. Želim pisati o temama od toga što je i kako praktično koristiti Bitcoin do ideja o modernizaciji birokracije i modernizacije društva. Ako se išta od toga bude moglo ostvariti ili čak budem mogao sudjelovati da se ostvari - happy days!

Wish me luck.

Go Top
<< Milijuni zaposlenih | Ideja kako bi MinPO i MinGo mogli pomoći startupovima >>
comments powered by Disqus