Published

Sun 20 May 2018

Archive

Every post ever

2linkasubotom (59) 99percentinvisible (9) ai (5) aktivizam (7) artofcharm (4) bitcoin (6) društvo (14) ekonomija (8) facebook (3) Fidel Castro (4) filozofija (8) FINA (5) freakonomics (3) grad (3) hack (3) internet (4) IT (8) jamesaltucher (4) jordanpeterson (8) Kina (4) kreativnost (3) Kuba (12) lifestyle (35) neznanje (3) nlp (6) novac (13) politika (9) psihologija (43) rant (4) socijalizam (9) tehnologija (10) timferris (9) turizam (3) uprava (4) vrijednosti (4) znanost (4)
Links
Kontakt
LinkedIn
Ideja na kvadrat
Blog
←Home

120 km pješke

<< 2 linka subotom: Priča o tri dijete | 2 linka subotom: Zašto Chuck Palahniuk piše? Rakarova mailing lista s tjednim linkovima. >>

Prije 2-3 godine mi došlo da - šetam. Kao Forrest Gump, šetanja radi. To se djelomično pretvorilo u oblik meditacije. Samo ja i cesta, ili staza, pa dokle ide, do zalaska Sunca ili do kiše ili dok mi ne dojadi. Mislim da prošle godine kad sam išao pješke u Varaždin nisam napisao blog post, možda nisam ni trebao, pa evo zato sada. Ruksak na leđa, slušalice s glazbom, voda u boci i krenemo.

Kroz prirodu

Smjer ove godine je bila Slavonija, krajnja točka Slavonski Brod, i to je nekako bio idealan ishod, ako bi pješačio sve do Broda i sestrine obitelji. Poželio sam se igrati s nećakinjom. Jedan zanimljiv čovjek mi je davno dao savjet shoot for the stars and you’ll hit the Moon, što mi je nekako objasnilo zašto vrijedi imati velike planove, čak i one koji trenutno ne izgledaju realistično: you’ll get to the Moon. U ruksak sam stavio par stvar više nego inače, što je doprinijelo tome da se raspao praktički odmah na početku - ali prednost toga što ne šetam divljinom nego perfektno civiliziranom Europskom zemljom je što to vrsta problema koje novac rješava.

Ruksak se raspada

Bio je to dobar ruksak, ali već sam ga popravljao nakon Varaždina i sad se raspao na sličim mjestima pa mi je manji mentalni napor zamijeniti ga nego popravljati. A to govori i o pravom cilju putovanja: da se maknem od kompliciranih stvari. Ako nešto mogu riješiti na lak način, ima toliko drugih stvari koje su inače zahtjevne ili hitnije ili jednostavno zanimljivije da mi je drago da ne moram i o tome razmišljati. Vjerovali ili ne, postoji ograničen broj sati u danu i dana u godini, i godina u životu. Vrijedi tražiti jednostavna rješenja.

Ipak, malo sam osjećao krivnju. Ne toliko što sam se lako rješio naprtnjače koja je bila sa mnom jedno 5 godina, nego više sto zbog problema koji je relativno mali, cca 10% cijele stvari, bacam sve. Nekako se ne čini ekološki. Razumijem da su ta plastična vlakna već predugo bila na suncu i degradila su toliko da im treba sve manje da se prekinu, i da taj ruksak nije napravljen da bude toliko robustan, no svejedno, teško se odvojiti od nečeg što je bar djelomično ok. Dok sam tako razmišljao u koji kontejner za reciklažu da ga bacim - sasvim slučajno je oko mene bilo njih barem 5, prišao mi je stariji gospodin koji je u blizini prodavao cvijeće i pročitao u meni zbunjenost ili barem oklijevanje i pitao što želim baciti. Pokazao sam mu ruksak i on je spremno dao savjet: tekstil. Razmišljao sam i o tom kontejneru ali me sprječavalo to što sam prilično siguran da za sirovine od kojih je izgrađen ovaj ruksak nije stradalo niti jedno živo biće. Po opipu, svaki njegov dio je ili od plastičnih vlakana ili metala. I oklijevao sam, dok se nisam sjetio da je i većina odjeće koje svi nosimo također od sintetičkog tekstila. Kad sam kupovao patike za put, našao sam koje mi dobro pašu, ali me kao i prije rastužilo to što su izgrađene u cijelosti od materijala koji na kraju potječu od nafte.

Tržnica u Ivanić-Gradu

Danas sam slušao podcast iz Australije u kojem sam saznao da Australija godišnje potroši oko 160 milijuna litara nafte. Google kaže da je to ništa u usporedbi s drugim dijelovima svijeta, Europska Unija potroši oko 2.4 milijarde litara godišnje. Kad je industrijska revolucija tek počinjala i kad je glavno gorivo još uvijek bio ugljen, ondašnji predvodnici industrije su izjavljivali da živimo na ogromnom planetu i da nema šanse da ikada iskoristimo ni približno sve što se na njemu nalazi. Da smo mi kao ljudska rasa toliko mali i beznačajni u odnosu na planetarni ekosustav da apsolutno nema načina da možemo utjecati na njega u nekoj značajnijoj mjeri. I bili su vrlo vjerojatno u pravu, za tadašnje mogućnosti i stanje tehnologije. Oko 1800. godine, na svijetu je bilo manje od milijarde ljudi. Trebalo je preko 120 godina da populacija naraste za još jednu milijardu, a u zadnje vrijeme izgleda da ćemo narasti sa 7 na 8 milijardi za oko 10 godina. Još prije 50-tak godina se smatralo da su planetarni oceani tako veliki i ogromni i sadrže tako puno riba da isto tako nema šanse da se išta promijeni ako se malo poslužimo s pokojom. Danas su ribe koje su nam najukusnije praktički nestale s mnogih lokacija gdje smo ih lovili, a ribarski brodovi idu sve dalje od obale da bi pronašli ostatke, i sve češće moraju prolaziti kroz oceansku juhu smeća.

Civilizirali smo svoj planet i mnoga mjesta prilagodili sebi. Najveće prijetnje u ovakvoj šetnji civiliziranim teritorijem blizu središta Europe dolaze od ljudskih tvorevina. U dijelovima gdje nema pješačkih staza, od automobila koji tako pustim mjestima jure velikim brzinama (sasvim prirodno), a u nekim dijelovima Slavonije i od potencijalnih minskih polja. Ali išao sam dobro utabanim stazama, mine nikad nisu bile na vidiku.

Staza pokraj ceste

Još u vrijeme Rimskog carstva, a u nekim dijelovima sve do prije oko 1000 godina, Europom su hodali lavovi. Sve ovo što vidimo oko nas je skoro do Srednjeg vijeka bila ili prašuma ili stepa. Kako je to izgledalo? Da nismo svi skupa, kao ljudska rasa, prilagodili prirodu svojem preživljavanju, možda bi se mačetom probijao kroz gustu šumu, i bježao od lavova, tigrova, vukova i medvjeda. U našim područjima je ostalo svega 3 vrste otrovnih zmija. Kad su tisuće rimskih legionara u povorkama pješačili ovim područjima, nisu išli cestama i stazama, kao u filmovima, nego kroz beskrajne stepe i mračne šume. Vjerojatno su imali dobre cipele.

Potrebno je vrlo kratko vrijeme da priroda ponovno preuzme teritorij. Puno ljudi se boje riječi “Černobil” ali priroda tamo nije praktički uopće stradala. Štoviše, u 30-tak godina od kada je područje evakuirano, postalo je utočište za životinjske i biljne vrste koje smo inače potisnuli, bez naročitih negativnih posljedica za njih kao cjelinu. Srećom, ne treba ići u Černobil da se to vidi.

Oštećena pješaka staza u Voloderu

Ispred kuće u Brodu u kojoj sam odrastao ide pješačka staza, betonirana. Nekada davno, prije više od 40 godina, uz stazu je išao i tradicionalni jarak kakav se još može vidjeti posvuda po Slavonskim selima. To su geografski beznačajna vremena. Vinske mušice se navodno rađaju, prožive život, razmnožavaju se i umiru u jednom danu. Takva razina beznačajnosti. Kad sam prolazio selima koja su nekada imala ovakve staze, a danas se vide samo njihovi ostatci, osjetio sam dvije strane: jedna je ponos kako su ljudi prije mene, u generaciji mojih djedova, bili toliko vješti, spremni i vjerojatno ponosni da mogu položiti betonsku stazu tamo gdje su prije 1000 godina šetali lavovi, a s druge strane ponos što je priroda u samo 50-tak godina tu stazu gotovo posve rastočila. Imao sam profesora biologije u srednjoj školi koji je na temu ekologije i zaštite prirode rekao da je sve to bezveze i da se on uopće ne brine za prirodu i planet kao takav, oni su bili tu prije nas i biti će poslije nas.

Winstonu Churchillu se pripisuje izjava da ako čovjek nije liberalan kad je mlad onda nema srca (ili dušu), a ako nije konzervativan kad odraste, nema mozak. Razumijem konačno “neprijatelja” i volim ga, što će reći shvaćam konzervativnu stranu priče. Trebale su tisuće godina da bi protjerali lavove i vukove i otrovne zmije i očistili prašinu i betonirali staze, i napravili kakva-takva pravila koja omogućuju da se životinje u nama ne tuku neprestano (među ostalim i zato što nisu gladne, doslovno). Treba to cijeniti i održavati i razumjeti zašto su stvari takve kakve jesu. Istina, svatko od nas voli pretjerati u samoočuvanju i samozaštiti, i onda ljudi piju antibiotike za apsolutno svašta i dođemo do toga da onda bakterije evoluiraju otpornost i antibiotici više ne djeluju, ali to je razumljivo u kontekstu toga da su prije 100 godina glavni uzročnici smrti bile zarazne bolesti kojima danas više ne znamo ni imena, a zamijenile su ih bolesti tog pretjerivanja u drugom smjeru. Evoluirali smo gladni, žedni, bosi i bolesni, i teško se prilagođavamo tome da više nismo. Najskuplji, luksuzni auti po gradovima u razvijenim državama kao što je Njemačka se nalaze u dvije vrste kvartova, iz oprečnih razloga: tamo gdje žive najbogatiji, zato što više ne znaju što bi drugo s novcem, i u getoima gdje su došli ljudi u čijim domaćim sredinama još ima gladnih - da bi uvjerili sami sebe da više nisu.

Mi vs oni

Mi kao ljudi smo sposobni za svašta, i danas je izuzetno lako nabaviti alate za proizvodnju bilo čega, pogotovo na malu količinu. Za isnos manji od prosječne hrvatske plaće je moguće opremiti laboratorij za elektroniku s osnovnim stvarima koji omogućuju proizvodnju kućanskih uređaja, samo što to nikad neće moći konkurirati masovnoj proizvodnji. Nikad nije bilo lakše išta stvarati, famozna sredstva za proizvodnju koje bi radnici mogli koristiti su danas ekstremno dostupna - barem za proizvodnju na malo. Mogu napraviti mobitel, od široko dostupnih komponenti, za cca 6 mjeseci koncentriranog rada, ali zašto bi? Neće biti niti jeftin niti toliko dobar kao oni koji su masovno proizvedeni.

Uvijek je pitanje uspoređivanja s nekim drugim. Ljudima koji danas žive u siromaštvu nije neka utjeha to što žive u boljim uvjetima nego carevi prije 200 godina.

Napuštena pruga u okolici Ivanić-Grada

Danas se svađamo i raspravljamo o razini luksuza i razini kontrole nad time točno koje luksuze ćemo uživati. Biološki, u Europi nismo gladni, žedni, bosi, niti nam je hladno, niti često ratujemo. Smatramo se prosvjećenima i volimo raspravljati o tome kako bi bilo kad bi nam bilo još bolje, svakom pojedinačno. Ne slažemo se baš oko detalja kako bi to točno izgledalo za svakog pojedinačno, i vjerojatno nikad nećemo, ali trudimo se. I sasvim je prirodno da se ne želimo vraćati u stara loša vremena, u način života koji je još prisutan u velikim dijelovima planete, i kojeg sa sobom donose “oni drugi”, zamotani u plahte i turbane, bradati. Jedva smo se iz tog mulja izvukli.

Theory of mind” ili “Teorija uma” je naziv za ono kad (točno) pretpostavljamo što će “ono drugo biće” napraviti. Kaže se da mačka ima teoriju uma miša jer ga uspješno presretne i kad ovaj u bijegu promijeni smjer - mačka je predvidjela što će miš napraviti. Na vrlo osnovnoj razini, to je ono što omogućuje ljudima suradnju: možemo dovoljno dobro pretpostaviti - ili vjerujemo - što će onaj drugi napraviti, i da ćemo zajedno moći ostvariti nešto što pojedinačno ne bi mogli. Ja pretpostavljam da se ti želiš skloniti s kiše i zajedno ćemo napraviti kolibu prije jeseni, a pojedinačno nećemo. Jedan oblik toga, ali samo jedan, je empatija - kad pretpostavljamo osjećaje. Pretpostavljamo da je netko nesretan ako neočekivano pokisne, ako je bolestan, pretpostavljamo postojanje patnje (i) kod drugih. I dobrih osjećaja, naravno. S te strane je teško reći nekome da ne može doći u čistu, civiliziranu, slobodnu od lavova, Europu, kad dolazi iz nekog blata. Samo kad ne bi nosio to blato sa sobom. I da jednom kad ne bude gladan, da mu to blato u kojem je živio 30, 40, 50 godina, ne postane nostalgično privlačno.

Kad pretpostavimo postojanje emocije ljutnje kod drugog majmuna, nije teško pretpostaviti emociju ljutnje kod bilo čega što izgleda interaktivno, na primjer vremenskih prilika. I tako nastane Zeus, ni kriv ni dužan, kao proizvod empatije. A prirodi je svejedno.

Mak pokraj ceste

Jedan od najljepših razloga za putovanja je biti bliži prirodi, doživjeti je izbliza. Nemoguće je riječima opisati kombinaciju mirisa bagrema i bazge koja me je okruživala u nekim dijelovima puta. Ili koliko su crveni makovi pored ceste i pruge, ujutro kad ih osvjetljava nisko sunce. Ili koliko je svaka od tih komponenti pojedinačno krhka. Pogodilo se da sam krenuo na put baš kad su bagremi cvjetali na vrhuncu, i kad sam završio sedam dana kasnije, prolazili su. I to me šokiralo na neki način, brzina kojom se to događalo. Kao malo dijete sam očekivao da će bagremi cvjetati zauvijek i da su tu samo da bi ih ja mirisao. A već za tjedan dana su bili smeđi, smežurani, bez mirisa. Gledao sam ih svaki dan kako stare.

Bagremi u cvatu

Potpuni je kliše i predmet nebrojenih motivacijskih sličica na Facebooku kako ljudi na samrti izgovaraju da žale za stvarima koje nisu napravili, najčešće zaključak bude da “nitko ne žali za stvarima koje je napravio, nego za stvarima koje nije.” Svi mi - živimo. Donosimo odluke svaki dan. Svaki dan radimo nešto, očito, makar to bilo da sjedimo na kauču. Uvijek nešto “radimo”, makar to bilo disanje. Samo u usporedbi s drugima možemo imati taj osjećaj da trebamo “još nešto”, zbog empatije, čitanja misli. On izgleda sretnije i radio je to-i-to, možda kupio to-i-to, i možda ću i ja biti sretniji s tim. Kliše.

Nepobitno je da imamo kolektivno sličan osjećaj za “smisao”, da radimo nešto konstruktivno i dobro, koji je u najvećoj mjeri, zbog empatije, povezan s interakcijom s drugim ljudima (ili s interakcijom sa Zeusom, iz istog razloga: pretpostavljamo da će On biti sretan). Nema ni smisla ni mogućnosti boriti se protiv nečega za što nas je optimizirala evolucija tijekom stotina tisuća godina: bolje je živjeti u plemenu nego sam. U vrijeme starih civilizacija, Rima, Grčke i starijih, jedna od najgorih kazni koja je bilo moguće nekom izreći je bio “izgon”, progon izvan kruga plemena, sela, grada ili civilizacije. Rijetko tko bi preživio među vukovima i medvjedima i zmijama i bez krova nad glavom. Danas to nema puno smisla jer netko bi samo otišao par desetaka kilometara u proizvoljnom smjeru i naišao na drugo selo.

Najgori problem u ovakvoj šetnji civilizacijom je što je ponekad nema dovoljno. Nije bilo rijetko da prolazim po 20-tak kilometara kroz sela bez ijedne birtije, kafića, trgovine ili skloništa, kroz inače sasvim normalna sela. Jednostavno kad imaju potrebu za tako nečim, tamošnji ljudi sjednu u auto i odvezu se 10-15 minuta negdje. Ovakva šetnja daje novi osjećaj za udaljenosti, i zahvalnost da postoji civilizacija koja omogućava postojanje osobnih prijevoznih sredstava.

Ima jedna duga cesta

Išao sam prema navigaciji s mobitela i često mi je bilo zabavno kad bi navigacija pokazala da do odredišta ima 15 minuta vožnje, ili 20 kilometara, a znam da mi je to bar 6 sati daleko. Nisam brz šetač. Doduše često bi, kad već gledam u mobitel, odlutao i na web i Facebook i zbog toga se nisam baš mogao odvojiti od svakodnevnice kao što sam namjeravao, ali možda je to i pouka. Ne možeš pobjeći od civilizacije tako da putuješ kroz civilizaciju. Nema veze, bilo je dovoljno.

Par puta me je kritično potjeralo na veliku nuždu, a nisam imao WC papira niti želje da budem toliko blizak s prirodom, a kako to već bude dogodilo se u mjestima gdje po 20-tak kilometara nema kafića, pa sam brže-bolje tražio kuće gdje ima nekog da pitam mogu li se poslužiti WC-om. I mogu reći da iako ljudi nisu bili presretni, nitko nije odbio. Da, znam, serem po kućama. Ali funkcionira. Dobro je biti u civilizaciji.

Put kroz prirodu

Najljepši dio puta mi je bio između Ivanić-Grada i Križa, gdje sam skoro cijelo vrijeme išao kroz prirodu. Da trebam nekom preporučiti gdje da ide, preporučio bi taj put, barem jednom godišnje. Ali zapravo sve je dobro, svaka ruta, jer to je jedna od onih stvari gdje je manje bitno konkretno odredište ili konkretan put, a više je bitan proces.

Prešao sam 120 km pješke. Što zbog vremenskih prilika što zbog umora, preskočio sam “sredinu” puta, između Kutine i Nove Gradiške, vlakom, i nastavio šetati po Slavoniji sve do Broda. Trajalo je sedam dana, i odmorio sam se svjetski. Više slika možete vidjeti u ovom albumu.

Palo mi je napamet da bi više ljudi trebalo tako šetati, možda je to dobra prilika za neki mini biznis? Ako ste ostali samnom i tekstom sve do sada, kako vam se čini ideja da budem “šetač ljudi”, ono kao što postoje usluge “šetača pasa” :D Ostavite u komentaru… i hvala!

Krajnji cilj
Go Top
<< 2 linka subotom: Priča o tri dijete | 2 linka subotom: Zašto Chuck Palahniuk piše? Rakarova mailing lista s tjednim linkovima. >>
comments powered by Disqus