Published

Wed 01 February 2017

←Home

Što je novac?

Nešto sam pričao s frendom o ulozi novca i banaka u civilizaciji, pa kako sam sad dobio potrebu da nešto napišem, pisati ću o tome. YMMV.

Brza povijest novca

Elem, što je uopće novac? Nekada davno, u primitivnijem društvu, kad bi htjeli imati sjekiru a ne bi imali bakarne ili željezne rude, veliku vatru i alate, bi tu sjekiru naručili od kovača u susjednom selu (ili pokrajini) koji je (recimo) sve to imao. Odnijeli bi mu 50 kilograma žita, i došli za mjesec dana po sjekiru. A što ako kovač primjeti da umire od nečeg ne sasvim nenalik skorbutu ili mu je samo dosta što je cijeli život jeo kruh i vodu, i zaželi se kokoši? A mi ne uzgajamo kokoši? Recimo da možemo u susjedno selo s našim žitom i zamijeniti 50 kg žita za 5 kokoši i odnijeti ih kovaču, pa to napravimo. I sve bude dobro dok se ovaj ne zaželi novog konja, pa onda trebamo naći još 4 seljana koji trebaju sjekire, zamijeniti brdo žita za kokoši, kokoši za pse, pse za parove hlača, hlače za svinje i onda 3 svinje za jednog konja, što je proces koji u ovom zabitom dijelu svijeta traje oko 6 mjeseci, pa onda tog konja odvedemo kovaču koji za 5 mjeseca napravi tih 5 sjekira za nas i 4 suseljana od kojih je jedan u međuvremenu umro od prehlade jer ga je proklela vještica sa kraja sela, koju će kovač iduću nedjelju spaliti nakon mise. Ne bi li bilo dobro kad bi imali nešto što svi zajedno mislimo da je vrijedno, po mogućnosti manje od kokoši, i s duljim životnim vijekom, što bi mogli davati i primati u trenutcima nedostatka peradi? Nešto što stane u džep? Nešto sa prikladnom slikom geografski najbližeg kralja, da bar znamo kako otprilike izgleda? Nešto sjajno i kovano? Zlatne kovanice?

Recimo da na drugom kraju kontinenta živi puno bolji kovač, koji ne samo da je dobar sam po sebi nego za njega radi još 10 ljudi i osim što rade odlične sjekire, rade i prilično dobre oklope (a mi smo u međuvremenu od druge vještice kupili amajliju za sreću, u dvoboju ubili lokalnog barona i nekom srećom sami postali baron pa nam treba oklop da nas sljedeća mušterija vještice ne poškaklja po džigerici). Kako je put između našeg sela i drugog kraja kontinenta pun razbojnika i drugih poreznika, nezgodno je nositi zlatnike i drugi teški metal, pa recimo da odemo kod obližnjeg židova u njegovu skromnu mramornu baraku, damo mu 500 zlatnika i dogovorimo se da nam on napiše pismo u kojem će pisati da će nam njegov ujak Shylock na drugom kraju kontinenta dati 499 zlatnika kad dođemo, a oni će se već nekako pokriti razmjenom golema. I nacrta svoju karikaturu na novčanicu i potpiše se.

Recimo da smo preživjeli put, uspjevši pri tom ne umrijeti od trovanja pokvarenim sirom, došli do 498 zlatnika od Shylocka, i onda saznali da je neki mulac u međuvremenu otkrio Novi Svijet i svatko tko dođe tamo može zamijeniti par cipela, 2-3 žlice i par šarenih kamenčića za kovčeg zlata. Ali ima problem, treba kupiti mjesto na brodu koje košta 5000 zlatnika. Shylock ima 1000 svojih zlatnika i još čuva po 2000 zlatnika od 2 grofa koji su otišli na piknik u Jeruzalem a nisu htjeli da im rodbina potroši. On zna da se grofovi neće vratiti još barem 5 godina, pa nam posudi svih 5000 i nada se da će sve biti ok kad mu za dvije godine vratimo 5500 zlatnika a u međuvremenu će učiti Talijanski i došao je do slova B - BANCA.

Opisani način poslovanja je postao široko prihvaćen tijekom 17. stoljeća, to da banke mogu posuđivati tuđi novac do određenog postotka, koji je “rezerva” za slučaj da netko od originalnih ljudi koji su dali novce stvarno žele izvaditi ih van iz banke. I osim kriznih vremena kad je previše ljudi pohrlilo podići svoje zlatnike, poslovalo se glatko.

No, ovaj način poslovanja ima jedan problem: ograničenu količinu zlata (ili bilo kojih drugih fizičkih vrijednosti). Ako banke posuđuju samo one zlatnike koje imaju, radi se o ovoj situaciji:

Grupa od 10 bogataša je iskopala dovoljno zlata za 100.000 zlatnika, nema više, presušili rudnici.

Banke (npr. sve banke u gradu, ili sve banke u državi) su zajedno dobile na čuvanje svih tih 100.000 zlatnika.

Od toga su banke posudile 30.000 i pomirile se s time da ako ovi bogataši na početku žele podignuti sve zlatnike, ne mogu.

No, ako umjesto zlatnika podižu papirnate potvrde, zvane novčanice, onda mogu. U tom trenutku, dolazi do izuma “kreiranja novca”.

Ovaj zadnji dio je ključan. Tih početnih 100.000 zlatnika fizički postoje, samo nisu na istom mjestu i banke znaju gdje je tih 30.000 zlatnika koje su posudili. Ako ljudi koji su ih dali banci na čuvanje žele fizički podići, banka ih nema, no ako umjesto toga su zadovoljni s potvrdom (novčanicom) koju mogu trošiti sasvim normalno, onda ih “ima”. Pitanje je: ne znači li to da je sada u opticaju 130.000 zlatnika a ne 100.000 koji su originalno iskopani? Znači da, i taj proces se zove stvaranje novca (money creation).

Novčanice su tako s vremenom polako postale značiti “potvrda da je čovjek u banku stavio na štednju X zlatnika” ili barem “potvrda da banka ima negdje u svom podrumu X zlatnika” nego jednostavno da “novčanica vrijedi X zlatnika” a nekako, negdje će se valjda netko stvarno i imati te zlatnike. Banke i zakonodavci (koji su kao i danas često bili isti ljudi) su se dogovorili da banka u trezoru mora imati neki postotak stvarnih zlatnika za slučaj da netko traži isplatu zlatnika koji mu pripadaju, a za ostalo nije važno.

Ovaj korak, da je društvo u cjelini shvatilo da s novčanicama u opticaju mogu imati (ako tako žele) 130.000 zlatnika a ne 100.000 zlatnika, je ubrzo doveo do toga da su zlatnici kao fizički objekti postali nevažni. To se masovno dogodilo ne u vrijeme zlatnika i novčića nego tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Vrlo prirodno, nakon ovog poteza se jednostavno izgubila veza između “potvrde da negdje postoji X dolara novčića” i “potvrde koja sama po sebi vrijedi X dolara.” A računala su sve to zapisala kao brojeve.

To se nije moralo dogoditi, to je samo dogovor. Oni ljudi koji su htjeli posuditi zlatnike koji nisu vlasništvo banke jednostavno to ne bi mogli napraviti. Ako treba napraviti novi brod za otkrivanje Amerike koji košta 80.000 zlatnika mogle bi se umjesto toga dogoditi 2 stvari: ili bi oni koji žele napraviti taj brod morali čekati da se na jednom mjestu fizički skupi 80.000 zlatnika koji su u njihovom vlasništvu, ili bi graditelji broda morali spustiti cijenu. Brod bi se u sva 3 slučaja (da banka “izmisli” novac, da naručitelji čekaju da se zlatnici skupe, ili da graditelji spuste cijenu) napravio, no u drugom slučaju, čekali bi jako dugo da se skupe novci, a u trećem slučaju, graditelji bi dobili jako malo para za svoj rad.

U interesu efikasnosti i brzine poslovanja, odabrali smo prvi scenarij.

Današnji i budući novac

Današnji novac je o potpunosti virtualan. Ne postoji zlato, srebro, drago kamenje, nafta, žitarice niti bilo što fizičko što taj novac “predstavlja.”

Što je zapravo odlična, fantastična situacija za razmišljanje što točno novac jeste.

U priči s kovačem na početku, žito koje on zahtjeva služi nekoliko svrha:

  1. Da pokrije nabavu ruda, drva za vatru, drugih sirovina i alata
  2. Da pokrije vrijeme koje je kovač utrošio na kovanje umjesto na poljoprivredu, jer kovač koji cijelo vrijeme kuje jednostavno nema vremena za uzgajanje žita
  3. Kao nagrada ili profit, koji je poticaj kovaču da npr. radi više i bolje, da zaposli još kovača, da uloži u opremu, ili jednostavno da ih potroši na najljepše konje u selu, što god želi.

I to je sve. Nije bilo puno proizvoda ili usluga koje je on dalje mogao kupiti. Sam je radio svoj alat. Zlatnici i kasnije “novac” su u tom smislu samo varijanta žita koju je lakše razmijeniti (u procesu trgovanja) za bilo što.

Svaku stvar i uslugu koju danas uživamo je netko napravio. Stolica na koju sjedimo je napravljena od nekih sirovina (željezo, drvo, plastika itd) i netko je potrošio vrijeme da ju napravi.

Činjenica je da ih je uistinu, netko napravio.

Pitanje je, da li bi ih napravio bez da dobije nešto zauzvrat, npr. novac?

Recimo da imamo ideju pokrenuti mali obrt kao hobi, koji će proizvoditi i prodavati moderan, zanimljiv, hipsterski nakit od posrebrene bakrene žice. Odemo u trgovinu hobby sirovinama, kupimo žicu, napravimo odlične narukvice i ogrlice i prodajemo ih na eBayu.

Super. Da bi to napravili, koristite rad barem sljedećih ljudi:

  1. Rudara koji su iskopali bakrenu rudu
  2. Rudara koji su iskopali srebrnu rudu
  3. Radnike u željezarama koji su iz ruda izvadili metale
  4. Radnike u tvornici bakrene žice
  5. Radnike koji posrebruju bakrenu žicu
  6. Radnike koji su iskopali željeznu rudu koja je služila za izradu strojeva za kopanje, strojeva za željezaru, strojeva za tvornicu žice, strojeva za posrebrivanje, uključujući kamione, vlakove, brodove i avione
  7. Radnike željezara gdje iz željezne rude izvadili metale, radnike u tvornicama kamiona, automobila, vlakova, aviona, brodova, strojeva, itd.
  8. Radnike koji su radili na naftnim bušotinama
  9. Radnike u petrokemijskim tvornicama koji su iz nafte destilirali benzin, dizel, kerozin i sirovine za plastiku
  10. Radnike u tvornicama plastike gdje su iz sirovina radili ogroman broj plastičnih stvari za sve ove strojeve
  11. Vozače koji su prevozili posrebrenu bakrenu žicu posvuda po svijetu, brodovima, vlakovima, avionima, kamionima itd
  12. Menadžere i vlasnike svih nabrojanih rudnika, tvornica, transportnih tvrtki, itd.
  13. Radnike u trgovinama koje prodaju posrebrenu bakrenu žicu
  14. Radnike koje su sudjelovali i radili na bilo koje načine na koje ste se transportirali do trgovine i nazad
  15. Radnike tvornica plastike i elektronike koje su radile računala i drugu opremu kojom ste se spajali na Internet
  16. Inženjere, informatičare, menadžere, i sve druge ljude koji sudjelovali u izgradnji programa na vašem računalu, na opremi za spajanje na Internet, na uređajima u samom Internetu
  17. Radnike u eBayu
  18. Poljoprivrednike, radnike u tvornicama poljoprivrednih strojeva i alata, kemijske industrije, koji su sve ove hranili
  19. Doktora, medicinara, kemičara, vozača hitnih službi, dispečera i svih koji se brinu o svim ovim ljudima
  20. …sigurno ima još nekih koje sam zaboravio spomenuti…
  21. …I na kraju taj proizvod košta 20 kuna za 5 metara.

No, činjenica je da se sve to događa, i to svaki dan, svakog sata i sekunde. Sve te sirovine se kopaju, pumpaju, prevoze, rastapaju, kuju, ukalupljuju, alati (zamislite koliko je šrafcigera potrebno na svijetu tijekom cijelog ovakvog procesa!) i strojevi se prave, sklapaju, koriste, programi se pišu i koriste.

Space Shuttle ima preko 2.5 milijuna pokretnih dijelova - tu se ne broje dijelovi kao kućišta, oplata, cijevi i drugi “nepokretni.” Svaki od tih dijelova je rezultat procesa kao ovaj gore.

Da bi se napravio jedan jedini šaraf i transportirao po svijetu, potreban je rad milijuna ljudi.

Pa ipak, to se sve događa svaki dan.

A taj šaraf omogućava izradu milijuna drugih strojeva koji se koriste da bi se napravili milijuni trećih strojeva koji nešto korisno rade.

Pitanje je - zašto? Zašto svaki od nas radi to što radimo? S kojom motivacijom?

Očito, čavli, stolice, brodovi i avioni se ne rade od novca - od zlatnika, srebrnjaka i novčanica - nego od metala, plastike i slično, i potreban je ogroman rad milijarda ljudi da bi se konačno došlo do svih pojedinačnih stvari, objekata koji nas okružuju u sobi kada pogledamo okolo po njoj.

I to se događa svaki dan.

Činjenica da se to sve događa nam govori da ljudi svoje poslove rade. Znači ljudski rad kao takav nije problem: ima ga, ljudi znaju raditi, i rade.

Pitanje je - što ih motivira?

Novac.

No, novac je samo psihološki trik koji smo si izmislili kao jednu općenitu stvar koja nas motivira umjesto njih milijun različitih. Bilo da se radi o nedostatku novca (pa je onda motivacija, umišljena ili ne, egzistencijalna, da li ćemo preživjeti bez novca ili ne) ili o želji za više novca (pa je motivacija da se nadamo da će nas ono što tim dodatnim novcem možemo kupiti, usrećiti), apstrahirali smo svoje strahove i nadanja u novac.

Rudar može raditi u rudniku bez da prima plaću, no vjerojatno to ne želi. Svaki od milijuna ljudi u onom popisu gore isto tako može savršeno dobro raditi to što već radi bez da prima novac - ali neće.

Što je novac?

Novac je virtualan.

Novac je bezvrijedan.

Osim kao motivacija majmunskom mozgu.

Sve što smo kao ljudska civilizacija napravili, mogli smo napraviti bez koncepta novca kao što je danas. Ideja socijalizma se temeljila baš na tome, da ako čovjeku daš hranu, smještaj i sigurnost, on neće tražiti “novca” ponad toga. Kruha nad pogačom.

Nije uspjelo. Majmunski mozak ne da.

Jer u novcu smo isto tako apstrahirali i svu (ili većinu) naše pohlepe, bilo da “pohlepu” definiramo kao želju za pokazivanjem statusa, dominacijom drugih, ili kompenziranje straha od neimaštine. Umjesto gomilanja žita i kokoši, gomilamo novac.

Novac (kao recimo i struja i druge fizikalne stvari) teče s mjesta gdje ga ima više prema onima gdje ga ima manje. Ako bi svi imali točno istu količinu novca, bilo bi daleko manje motivacije da radimo jedni za druge (ako smo nahranjeni, smješteni itd). Ta razlika novčanog potencijala, motivacija ljudima da se pokrenu, ne bi postojala ili bi bila daleko manja nego danas. Svaki do sada provedeni eksperiment sa čisto socijalističkim društvima u cijelom svijetu je kao jednu od posljedica imao drastičan pad individualne motivacije građana - što ne mora nužno biti loša stvar. Kao i u primjeru s brodom, jednostavno bi se čekalo dok ljudi zbog nekog drugog oblika motivacije, naprave dovoljno sirovina, alata, strojeva, nafte, benzina, plastike, auta, kamiona, vlakova, brodova, aviona, plastičnih kutijica, hrane i svega drugoga, da se napraviti Space Shuttle. Progresa bi zasigurno bilo - cijela povijest čovječanstva prije srednjeg vijeka svjedoči o tome da su društvo i tehnologija napredovali - ekstremno sporo.

Zbog te naše majmunske psihologije, dugo bi se načekali.

Stvaranje novca - to da banke danas doslovno stvaraju količine novca iz ničega putem kredita, daje svima osjećaj da se količina vrijednosti povećava, ako se samo broj novaca povećava. Iako se ništa fizički za ljude nije promijenilo - ljudi rade jer ih drugi ljudi plaćaju, nečim virtualnim.

Čovjek koji živi u godini 500. bi koristio gotovo istu tehnologiju zemljoradnje, plugova i drugih stvari kao čovjek koji je živio u godini 50. A mi koji smo živi 2017. mislimo da je tehnologija iz 2010. zastarjela. Jedino što se promijenilo je što se ekonomija - mogućnost i brzina gradnje onih brodova i zgrada i strojeva i automobila - u međuvremenu ubrzala. Ljudi koji prihvaćaju taj rat race (tj. gotovo svi) samo prihvaćaju to da primaju virtualnu, psihološku nagradu, bez koje bi teško, ili sporije, radili to što rade.

S druge strane, Bill Gates, još uvijek najbogatiji čovjek na svijetu, nikada ne može potrošiti svoj novac. Ne samo da nema vremena da kupi sve što se s time može kupiti, nego nema ni vremena ni načina da u tome uživa. Što bi se dogodilo, hipotetski, kad bi Bill Gates imao novaca koliko je prosjek za građane SAD-a? Da li bi itko radio za njega?

I što onda da radimo? Logički, to je paradoks: činjenično stanje je da ljudi rade. U teoriji, ljudi bi mogli raditi bez plaće u novcu i bez ikakve dodatne nagrade (“bonusa”, bilo u naturi ili novcu). Išli bi u školu, fakultet, što god, radili bi sve od WC papira do mikročipova. U praksi, to se ne događa.

Po meni, novac je psihološki hack na koji smo sami kao ljudska vrsta naišli.

Možemo li to promijeniti?

Možda.

Da li želimo? Odnosno praktičnije, da li imamo nekakav način motiviranja ljudi koji bi bio slično efikasan, a koji bi zamijenio novac?

Ako ne želimo, da li se brinemo oko nečega što ne želimo promijeniti?

Meni je virtualnost novca utješna. Znači da se daleko manje brinem oko njega nakon što sam došao do trenutnog načina razmišljanja. Stvar koja mi je i dalje fascinantna je ta razina (nesvjesnog) dogovora: svi (ili većina) znamo da je novac iluzija, i to je naša zajednička, dijeljena halucinacija, naša globalna laž koja je postala stvarnost. I koja funkcionira.

Go Top
<< 2 linka subotom: “Izolacija”, “Gubitak povjerenja u Rusiju” | 2 linka subotom: “Autistični genijalni pijanist”, “Kako postati dobar u bilo čemu” >>
comments powered by Disqus