Published

Sat 26 November 2016

Archive

Every post ever

2linkasubotom (46) 99percentinvisible (9) ai (4) aktivizam (7) artofcharm (4) bitcoin (4) društvo (11) ekonomija (5) Fidel Castro (4) filozofija (8) FINA (5) freakonomics (3) grad (3) hack (3) internet (4) IT (8) jamesaltucher (4) jordanpeterson (6) kina (3) kreativnost (3) Kuba (12) lifestyle (26) neznanje (3) nlp (6) novac (10) politika (9) psihologija (34) rant (4) socijalizam (9) tehnologija (6) timferris (9) turizam (3) uprava (4) vrijednosti (3) znanost (3)
Links
Kontakt
LinkedIn
Ideja na kvadrat
Blog
←Home

Pirat s Kariba

<< The future’s so bright I gotta wear shades. | Crko Marshal >>

Malo rečeno da se divim Hemingwayu, čovjek koji je toliko toga popio, toliko toga napisao i toliko žena pojebao je zasigurno znao uživati u životu. I kad mu je bilo vrijeme da ode, kad više zbog bolesti tijela i uma nije više mogao, otišao je with a bang.

Jedina stvar koja je spasila Kubu svih ovih godina izolacije je bila klima. Bliske im zemlje koje su daleko bliže demokraciji i koje su davno ugostile McDonalds i Starbucks imaju gore uvjete života od Kube uvelike jer imaju preekstremne varijacije vremena. Sada, na kraju jedanaestog mjeseca, vani je sredina dvadesetih celzija, sunce sija i boja i krom na oldtajmerima blješte kao prve godine kad su napravljeni. Uskoro će se početi sijati duhan. Već su trebali početi no baš zadnjih par tjedana nema kiše i zemlja je jednostavno presuha. Očekuje se dovoljno kiše krajem idućeg tjedna.

Životni ciklus kubanske cigare počinje tako da država daje seljaku sjeme duhana u količini proporcionalno količini zemlje koju obrađuje. Oni s najviše zemlje, ako sam dobro zapamtio, dobiju sjemena za oko 20.000 biljaka. Sjeme se ručno sadi u privremenu površinu dok ne izađu sadnice koje se onda ručno presađuju na oranice. U blizini Havane, duhan naraste na oko 1.5m do 2m za oko tri mjeseca. Seljaci ga uberu, slože u bukete i onda čekaju državu. Dolaze inspektori koji metodom palac puta oko procjenjuju kvalitetu i količinu duhana uvidom, i određuju fiksnu cijenu za cijeli urod pojedinog seljaka. 90% uroda se mora prodati državi, a cijena uglavnom bude oko 32 eura za 50 kg, što je dovoljno sirovine za “tisuće” cigara. 20% zadrži seljak za sebe. Kako to da 90+20=100 je pitanje matematike specifičnih okolnosti i dogovora ispod stola s inspektorima. Država svoje cigare prodaje počevši od 2 eura komad (1 CUC ~~ 1 euro) naviše.

Farmer duhana koji nam je bio vodič je ispričao nešto što me se jako dojmilo. On, koji sad ima nešto manje od 30 godina, je od svoje sedme godine pomagao ocu na farmi. Sad ima sina, sin ima oko 13 godina, i otac je jako, intenzivno sa sjajem u očima ponosan što mu sin ni jednog dana nije radio na farmi. Štoviše, dotični sin provodi jako malo vremena godišnje na farmi, jer dok je školska godina boravi negdje kod rođaka. Riječ farma je vrlo uvjetna, jer radi se o proširenoj obitelji koji žive u drvenim i ciglenim kućicama, skupa imaju jednog konja, jednog pjetla i dvije kokoši. Vodu filtriraju iz bunara kroz porozan kamen. Kroz kućice prolazi vjetar, no to je ok jer nemaju pojma “propuha” a i taj vjetar je uglavnom topal. No, čuli smo podatak da svake godine desetak ljudi pogine od zime, doslovno se smrznu iako temperatura nikad ne pada ispod 9 celzija.

Od duhana koji ostane, seljaci rade cigare po domaćim receptima. Svaka farma ima svoj, a ova u kojoj sam bio tijekom fermentacije duhana dodaje malene količine vanilije i ruma. Sve skupa od berbe do fermentacije i sušenja traje još 3 mjeseca. U ovom dijelu Kube duhan ima nešto manje i neravnije listove i nešto više nikotina, pa državne cigare budu umotane u listove iz južnijih krajeva čiji listovi su navodno ljepši i veći. Ne znam, kao da su stvarno ove domaće cigare malo kraće nego one u trgovini, no ne čini mi se značajno. Nakon umatanja u vanjski list, cigare još odleže između tjedan i tri tjedna prije prvog pušenja.

Razni blendovi državnih cigara se prodaju po službenim trgovinama za turiste po 200 i više eura za paket od 25 komada, ali i po ogromnom broju “švercera” (samo to je kriva riječ jer to je “palo s državnih kamiona”) po cijeni koja je - najčešće u principu ista.

Kubanci su fantastično dobro usvojili aksiom slobodne trgovine da cijenu nečega treba formirati prema tome koliko je kupac spreman platiti. Nekako je ispalo da su služili da ako će kupac platiti 200 eura državi za 25 cigareta, toliko će platiti i šverceru. Ok, malo pretjerujem i ima raznih švercera, no poanta stoji. Turistima se uzimaju pare ekstremnom brzinom i efikasnošću. Nitko se neće ni osvrnuti ako netko počne pišati u grm na ulici, no ako hoće ići u wc, uzmu jedan CUC. Konobari traže jedan CUC za uslugu konobarenja, kokteli (koji se rade od sirovina koje su ovdje vrlo obilne i jeftine) koštaju od 3 do 7 CUCeva, ovisno je li se u dotičnom lokalu popišao Hemingway. Dvije šnite kruha sa šnitom salame i sira 5 CUCa na odmorištu na autoputu. S taksistima se cjenka za između 5 i 30 CUCa unutar grada, ovisno koliko je taksi očuvan. Za turiste, cijene su kao u Stockholmu a ne zemlji gdje je prosječna službena plaća 20 CUC mjesečno. S druge strane, ljudi koji nemaju veze s turizmom doslovno prose. Normalno je i očekivano da ti ljudi prilaze i ljubazno zamole da im pokloniš svoje cipele. Ako prođe, prođe. Nasilja nema. No nakon cijelog dana gdje su me razni Kubanci od konobara preko čuvara wc-a i prodavača bonova za Internet tražili “legitimno” novce, žao mi je reći da nažalost sam imao potrebu da išamaram prosjake iako su oni manje “krivi” od krvopija turistima. Eventualno za neke buduće turiste, da razmjene 10 eura u lokalnu ne-turističku valutu i posebno drže taj svežanj novčanica ili kilu kovanica za prosjake.

Za domaće ljude, koji plaćaju u domaćoj ne-turističkoj valuti, cijena šalice kave je još uvijek 1/24 CUCa. To je oko 0.04167 eura. Rezultat toga je da se svi bave turizmom, u i izvan radnog vremena.

Jedan dobronamjerni lokalni gospodin (kakvi salijeću turiste svakih 10 metara) mi je dok sam sjedio na klupici prišao i ispričao šokantnu priču kako me sigurno moj turistički vodič želi prevariti za cigare. Naime, kaže, vodiči su najčešće u dogovoru sa švercerima da uberu postotak od prodaje i onda svojim turistima nude cigare po šokantnim cijenama od 250 do 400 CUCa, a on će me eto direktno odvesti do tvornice (ili distribucijskog centra, nisam siguran što je) gdje će mi njegov frend prodati za 200, i to naravno posve legalno. Strašno jelda? Nažalost, gospodin nije mogao znati da vodička ima bolju vezu za 80.

Koliko sam vidio od bolnica (koje su doista upadljivo česte po gradu), vrlo su uredne, na onaj stil 80-ih ili ranijih godina kod nas. Lokalni kubanac kaže da, kao i kod nas, doktorima i sestrama se nose pokloni u nadi da će se brže doći na red. To je jednostavno tako.

Zaštite na radu nema. Ni ograda po ikakvim stepenicama igdje, bilo za radnike ili turiste. Od kad sam došao u Havanu, nije prošlo 5 minuta da se ne čuje zvuk čekića ili bušilice ili dizalice, u bilo kojem dijelu grada i dovu dana (srećom ne i noći). Kamioni koji su tu uvijek postojali, odjednom su upaljeni i nose građevinske sirovine, koje su također uvijek postojale. Samo je falila motivacija. Promet je relativno uređen. Postoje semafori, iako uglavnom se štedi na njihovom broju pa ti sad traži gdje je tvoj, i ima relativno mali broj osnovnih prometnih znakova, kao jednosmjerna ulica. Sve ostalo je podložno interpretaciji. Situacija je relativno ok. Pješaci i vozači su navikli jedni na druge i nitko ne staje ni usporava. Zanimljiv je osjećaj stati na cestu (bila zebra ili ne), a vozači automobila jednostavno ti vjeruju da ćeš prijeći cestu na vrijeme i niti usporavaju niti trube. To je tako.

Ima hrpa policije okolo, i ogromna većina ih je iznimno mlada, jedva punoljetni. Pričali smo međusobno mi turisti zašto je to tako, i jedno moguće logično rješenje je bilo da je patroliranje na cesti teško pa šalju najmlađe da se čeliče. Lokalni kubanac je rekao drugačiju priču: ne samo da su mladi, nego su ti mladi policajci redovito iz ruralnih područja i vrlo poslušni s obzirom na doktrinu države i slavnu revoluciju. Rekli bi, nabrijani. Pa mi je opet došao “aha moment” - revolucija je doslovno bila rat sela i grada, i s obzirom da je selo pobijedilo i u kakvom je stanju gradska jezgra (Hirošima prije restauracije), oni stvarno, stvarno ne vole taj grad.

Bili smo u samo jednom selu za sada (ići ćemo u više) i to selo je bilo šokantno dobro uređeno i uredno. Doduše to selo (Vinales) već godinama živi isključivo od turizma, no šokantna razlika je stvarna. Tek u tom selu i na nekoliko restauriranih zgrada u starom gradu se vidi koliko su lijepa i šarena bila ta pročelja. Kombinacije plave i žute boje posvuda, i crvene i bijele. Žalosno mi je gledati ostatke pigmenta na ovim ruševinama.

U Kubi svašta raste, klima je ugodna, prostora ima, geografski su usred sjeverne i južne Amerike i prije revolucije su bili postaja i skladište za trgovinu na oba kontinenta. Još Kristofor Kolumbo je to uočio i uredio. A umjesto da budu Venecija, ili Istambul, ili Dubrovnik, postali su moderna, suverena, živa-na-aparatima verzija Hirošime. Svojim voljom. Hemingway bi se okrenuo u grobu da vidi taj neživot.

Fun Fact, Kuba je dio Karibskog otočja i zbog svog trgovačkog bogatstva bila je vrlo česta meta ovdašnjih pirata. Baš onih iz filmova. Tako da ja posve legalno mogu reći da sam bivši pirat s Kariba. No, čini mi se da je država alergična na taj podatak i izbjegava se sve što bi dovelo još turista s tom idejom. Ko bi reko, kobili se nado.

Zidine Stare Havane

Na slici: ostaci zidina oko Havane na kojima su nekad bili topovi za obranu od pirata. Ono tamo preko sa neboderima je “nova Havana” (po uzoru na Novi Zagreb itd) no nažalost tamo ovaj put nećemo ići. Tura je osmišljena da pokrije staru Havanu jer ona će najprije nestati.

Go Top
<< The future’s so bright I gotta wear shades. | Crko Marshal >>
comments powered by Disqus