Published

Tue 25 November 2014

←Home

Trebamo fiskalizirati državnu potrošnju!

Hrvatska je 2012. uvela “fiskalne blagajne”, putem kojih se željelo osigurati da trgovci i ugostitelji ne “preskaču” plaćati porez za sve što rade. Naravno, trošak implementacije ovih je bio isključivo na istim poreznim obveznicima. Efektivno pak, fiskalizacija znači da država (odnosno preciznije Porezna uprava) ima podatak o apsolutno svakom računu koji se u državi ispostavi (i plati se gotovinom ili sredstvima koja glupi, zatucani i zaostali zakonodavac smatra ekvivalentom gotovini, kao što su bankovne kartice, potpuno ignorirajući da je to jednaki elektronički prijenos sredstava kao direktna uplata ili “plaćanje uplatnicom”). Priroda stvari je prisilila one koji su radili ovaj sustav da se u podacima koji se fiskaliziraju ne šalju podaci o kupcu (jer ih je za sada nemoguće skupiti na blagajnama), ali da se moglo, vjerujem da bi se i oni skupljali.

Ovaj monumentalan poduhvat (not!) zorno dokazuje da se tako nešto može napraviti - da se mogu tlačiti svi poduzetnici u zemlji da izdaju fiskalizirane račune, da se ovi računi mogu izdavati apsolutno svakoj osobi u državi, te da postoji informatička infrastruktura kojoj to nije nimalo problem podnijeti (među ostalim i jer je Hrvatska trivijalno mala država kojoj takvi podaci danas stanu na iPhone). Ovo razmišljanje logično vodi i drugom zaključku: da se isto može primijeniti na puno manji opseg kojeg čini državna infrastruktura (a pod tim, kao što radi i svatko normalan kome nije cilj mutiti vodu i skretati raspravu na svoj mlin, podrazumjevam i gradsku razinu i sve kvazi-organizacije koje se većinski financiraju iz proračuna).

Fiskalizacija države

Ne biste vjerovali, ali sve do prije nekoliko mjeseci “država” (vidi gornju definiciju) nije znala tko uopće radi za nju. Znalo se da X novaca ide u organizaciju ili mjesto Y za potrebe plaća, ali nije postojao centralni popis. Ovo je konačno pokriveno sustavom Centralni obračun plaća (COP), ali je ilustracija jednog velikog problema: da zbog toga što višlje razine nemaju kompletan uvid u potrošnju nižih, država zapravo ne zna kako se troši proračunski novac. Na račune organizacija se uplaćuju iznosi za približno određene svrhe, ali zapravo nema centralne kontrole trošenja. Sa COP-om, podaci o svakoj pojedinoj isplaćenoj plaći se šalju u centralizirani sustav. Svaka institucija u svoj postupak isplate plaća je uvela korak u kojem se COP obavještava kome i koliko se isplaćuje (razmjenom XML dokumenata).

Zamislite taj svijet, taj pritisak na potrošače proračuna kad bi apsolutno svaki njihov račun bio dostupan javnosti, kad bi svi podaci do uključujući i identit osobe koja je napravila trošak bili dostupni na uvid javnosti.

Ovo nipošto nije znanstvena fantastika. Najniže razine već imaju minimalno potrebnu evidenciju (npr. zahtjeve za osnovna sredstva, putne naloge, račune) ali ta evidencija ostaje kod njih i gotovo nikad nije dostupna za neki oblik analize čak i na svojoj vlastitoj razini. Sve što je potrebno je sustav nalik COP-u (zapravo, COP bi trebao biti dio tog općenitijeg sustava, ali zašto bi bilo logično?), ali poželjno napravljen bolje od njega, u kojeg bi se slale informacije o baš svakom trošku, i na kraju godine uspoređivalo stanje s nominalnim - baš kao i za fiskalizaciju.

Idealno, svi potrošači proračuna bi mogli koristiti jedinstveni knjigovodstveni informatički sustav, ali u ovom trenutku nema smisla ići u taj trošak (a i ne želim uopće promicati izradu velikih sustava u klimi kad baš svaki tjedan čujem novu glasinu o namještenim natječajima za informatičke sustave i nesposobnim izvođačima koje su te natječaje dobili).

Opisani sustav fiskalizacije države bi se morao uvoditi postepeno. Da bi se nad podacima mogla izvoditi smislena analitika, oni moraju biti razumno dobri, a to uključuje i taksonomiju troškova - evidencija o tome za što su troškovi načinjeni. Već postoji općenita taksonomija troškova u smislu “putni troškovi”, “infrastruktura” i slično, ali treba pogledati da li je moguće napraviti nešto detaljnije - na primjer u slučaju putovanja odredište, u slučaju velikih nabava i marke proizvoda koji se nabavljaju i slično. Postepeno uvođenje sustava bi osiguralo da se postepeno pokrivaju ovakve potrebe, a sam sustav bi trebao biti dovoljno prijateljski za korištenje da ne uvodi dodatne birokratske korake u svakodnevni rad.

Kako bi to izgledalo

Zamislite da možete potražiti ime ministarstva, ime ministra, i tada pogledati sve njegove putne troškove između 1. i 3. mjeseca prošle godine. Ili ime neke od naših beskonačnih beskorisnih agencija i vidjeti koliko godišnje troše na uredski pribor. Ili vidjeti da dva odjela iste državne organizacije neovisno kupuju iste stvari od različitih (namještenih) dobavljača. Ili koliko je gradonačelnik potrošio na reprezentaciju u 12. mjesecu i u kojim restoranima?

Privatnost?

Državni službenici, kada postupaju u svojstvu svog posla, kada troše ne-privatni novac, nemaju privatnosti. I točka. To treba ući u Ustav, ako već nije. Hrvatskoj drastično fali osobne odgovornosti, a fiskalna odgovornost je samo jedan mali korak.

Organizacije koje nisu 100% u vlasništvu države u nekom obliku (svejedno da li grad ili država i svejedno da li se financiraju izravno iz proračuna ili parafiskalnim nametima kao npr. HGK, stanice za tehnički pregled vozila, razni udaratelji pečata na dozvole i svaka klupa i stol u ćumezu uz čije radno mjesto se vežu pojmovi kao “državni biljeg”) također pripadaju pod ovo pravilo. Ako organizacije to ne žele, slobodne su naći poslovni model u kojem ne troše oporezovani novac.

Završni njurg

Ovo nije moja originalna ideja, prvi put sam za nju čuo u društvu Piratske stranke, dok je još funkcionirala kao think-tank - to je samo jedna od mnogih o kojima smo brainstormali. I dalje mislim da je to jedna od dobrih platformi za stranku, pa neka ju preuzme tko god to želi.

Napomenuo bi da je opisani sustav tehnički vrlo jednostavan i ne bi trebao koštati niti u redu veličine koliko košta fiskalizacija - jasno, ako ga napravi netko sposoban. Najbitnije mogućnosti su mu pretraživanje, filtriranje i download podataka.

Go Top
<< Kako opremiti školsku učionicu za manje od 1000 kn po učeniku? | Virtualni dan slobodnih i otvorenih tehnologija 2014. >>
comments powered by Disqus