Piratska stranka - what went wrong

The International/English version of this text is here.

Nakon sveukupno više od 2 godine rada, danas sam i službeno izašao iz Piratske stranke. Pisao sam o o problemima ranije tako da mislim da to ne iznenađuje nikog - jednostavno neke svađe nikako nisu zamrle i na kraju se pokazalo da iznad ideja ostaju međuljudski odnosi.

Naravno, bilo je i nekih stvari koje su, kad se ovako gleda unatrag, bile očite i grozne greške. U tekstu ću pokušati opisati one koje mislim da sam ih skrivio, njihove okolnosti i posljedice - kao podsjetnik za samog sebe ako budem ikad radio nešto slično i kao možda neke upute za druge koji počinju, iako, kao ni ja, ni oni vjerojatno neće čitati upute :D

I have a chest to unload…

Piratska stranka

TL;DR: Nakon što sam napisao i pročitao ovo sve, mislim da je većina toga zapravo ne pretjerano koristan whining i može se sažeti u par riječi: "nismo znali što radimo." … ali evo, for posterity

Bili smo naivni. Cijela stvar je započela prije nekoliko godina i nisam bio prvi koji se u to uključio i pokrenuo stvar - to je pak bio Bojan koji je (mislim preko Facebooka) našao Daria i rekli su u smislu "fuck it, nešto treba napraviti, ovaj narod živi još u kamenom dobu". Bojan je pozvao mene i druge frendove, Dario svoje frendove, ja svoje, došli su još neki entuzijasti i imali smo prilično dobru i ugodno homogenu ekipu obrazovanih, pametnih ljudi s entuzijazmom da nešto rade i rekli - idemo osnovati tu novu, revolucionarnu (po idejama, ne po metodama) Piratsku stranku. Inače, među ovim "idejama" su bile stvari kao informatizacija i modernizacija politike (naš slogan je bio "Uvesti politiku u 21. stoljeće i 21. stoljeće u politiku"), reforma copyrighta i patenata na način koji potiče stvaralaštvo i polako isključuje middle-manove (naravno da umjetnici moraju živjeti od svog rada, nikome ne pada napamet da to osporava), dugoročno (daleko u budućnosti jer nismo baš imali kadra koji bi tu pomogao) "blaži" kapitalizam i "ljudskiji" pristup organizaciji države koji bi ipak bilo efikasnije zbog tehnologije. Uz sve to smo bili ultra-liberalni "radi što god dok god ne diraš druge" (ali stvarno ekstremni u ovom smjeru).

Nitko od nas nije htio u politiku kao takvu i nadali smo se da možemo redefinirati što "politika" jeste - manje sustav spletki, korupcije i izakulisnih dogovora a više konkretnih rezultata. Osobno sam se nadao da će to biti više think tank o modernizaciji nego stranka čiji čelnici će ići po sajmovima ljubiti djecu i nejač pred kamerama i grliti nezaposlene dok im šapuću slatke laži. Kao takvi, bili bi prirodan partner bilo kojoj drugoj stranci kojoj je cilj modernizacija, uz zadržavanje svog vlastitih, vrlo specifičnih ciljeva koji će moći doprijeti do glasača tek kad imamo konkretne projekte i rezultate iza sebe. Idealisti.

Onda smo čuli da se neka ekipa u Rijeci također predstavlja kao "Piratska stranka" (što je dovelo do malo zbunjivanja među novinarima jer smo već imali nekog interesa od njih) i stupili smo u kontakt. Bilo je vatrenih internih razgovora da li i kako surađivati s "tim drugima" i stvar je mogla lako prevagnuti ili na jednu ili na drugu stranu, ali s pogledom unatrag moja prva greška je bila zalagati se za suradnju. Ne zato što je suradnja loša nego jer je loše kad se surađuje s ljudima koje ne znaš dovoljno dobro.

Pogreška #1

Moj glavni razlog zašto sam nagovarao na suradnju je bio što bi, čak i ako smo posve nekompatibilni, oni "luđi" bili vjerojatno u manjini i razumnija ekipa bi ih jednostavno nadglasala. Razlog zašto je to bilo pogrešno je što ekipa kojoj se stvarno gušt svađati i ima vremena to raditi (jer vjerojatno ne rade ništa konkretno) uvijek može jednostavno volumenom "rasprave" (svađanja) zagušiti komunikacijske kanale.

Ova "druga" ekipa je bila posvemašnja suprotnost od nas, znatno slabije obrazovani i znatno više "revolucionarni" u praksi (od vrste "idemo nositi transparente i bacati molotovljeve koktele"). Ali isto tako su pričali da već "imaju" stranku ili je mogu puno brže registrirati nego mi, pa da nemamo odmah na početku 2 "Piratske" stranke, išli smo surađivati.

Pouka: nekad doista treba vjerovati prvom dojmu. Ako je prvi dojam u stilu "s ovima će teško ili nemoguće biti surađivati", nikakva količina idealizma neće riješiti tako fundamentalan problem.

Pogreške #2 i #3

Zaposleni ljudi iz Zagreba (mahom inženjeri i drugi VSS) se ne znaju baš dobro nositi sa "slobodnjacima," "aktivistima" i "umjetnicima" iz Rijeke. Dugo sam si predbacivao da je to zbog nekog nedostatka razumijevanja i empatije s naše strane, ali nope, da bi ljudima bilo međusobno ugodno surađivati to treba biti dvosmjeran proces i to ne površan, paravanski i na papiru a iza leđa više ili manje prikriveno posvemašnje neodobravanje. Pogrešno je bilo misliti da možemo biti dobri međusobno kad se trebamo, kad nešto radimo, a izvan toga "nije bitno" (jer, jedna od temeljnih ideja svega je bila da se ljudi ostave na miru da rade što žele, makar to bilo neprihvaćeno od društva u cjelini, a nismo baš mogli ići protiv svojih ideala). Razlog zašto je to bilo pogrešno je što takva suradnja zahtjeva daleko veće slaganje oko nekih središnjih ciljeva i daljeko bolju sposobnost komunikacije i medijacije nego što smo ih imali.

Ali iskreno, takav visceralni, heart-over-brains pristup mi se i svidio jer znam da baš nisam naročito dobar za "fizički aktivizam" pa ono - ako im se to sviđa, nek rade na tome (ouch). Nekako na kraju svega mislim da je taj pristup kojeg sam ja konkretno najviše gurao napravio puno više štete nego što je donio koristi. Razlog zašto sam ga gurao je jer sam prije pokretanja Pirata bio aktivan član u jednoj vrlo meritokratskoj volonterskoj međunarodnoj organizaciji i bio impresioniran koliko se puno može postići s vrlo malo i vrlo liberalnim "vodstvom", koje je tu samo da rješava birokraciju i osigura da aktivni članovi rade bez smetanja. Najveći razlog zašto to nije funkcioniralo kod nas je što je postojao tako ogroman disbalans i u sposobnostima i u svjetonazoru tako rano. Imam osjećaj da je revolucionarni dio ekipe samo želio da im se kaže da "dižu barikade" (sami se ipak ne bi to usudili raditi) a iza takvog pristupa mi nikad ne bi stali.

Pouka: princip "ako želiš raditi, radi" funkcionira samo s entuzijastima koji su dovoljno jaki i samostalni da to žele i mogu. Ostatak ljudi (valjda 99.99%) želi da ih se vodi za ručicu i kaže gdje da idu i što da govore.

Pogreška #4

Imali smo velike ideje ali ne baš previše iskustva u radu s ljudima. Sjećam se jednog od članova kojeg sam osobno učlanjivao i koji je, iako je bio vrlo sposoban u određenom profesionalnom području, izvan njega bio toliki čudak da mi je bilo neugodno biti u istoj prostoriji s njim. Nažalost, na kraju je ispalo da je, s obzirom kakvi ljudi su došli kasnije on sasvim ok i žao mi što nisam bio bolji s njim. Mislim da je to potpuno ekvivalentno stvaranju tvrtke i zapošljavanju radnika - čovjek koji na početku izgleda super može s vremenom ispasti loš i obrnuto.

Pogreška ovdje je bila što nismo prije većeg učlanjivanja ljudi našli nekog tko bolje od nas zna "HR-ovski" dio posla. Trebali smo nekog tko bi nam rekao "gle, to se radi ovako: biti će testovi i razgovori i okupiti ću 10 ljudi koji će to provesti." Ali kako smo na početku bili homogeni, mislili smo da ćemo čisto nabrajanjem ideja i pozitivnih osobina kod učlanjenja odbiti one s kojima ne možemo raditi. Takav stručnjak se nije pojavio a mi ga nismo dovoljno intenzivno tražili. Posljedica je ponovno da je vrlo rano došlo do previše varijacije u ciljevima među članovima.

Pouka: Ako se puste čudaci u grupu dok je još mala, uskoro će u grupi ostati samo čudaci. Jednostavno ljudska psihologija funkcionira na taj način. Mislim da ovaj eksperiment odgovara na pitanje "da li uopće može funkcionirati grupa ljudi koja je stvarno, značajno heterogena, bez nekog vanjskog izvora discipline" - vjerojatno ne može. Svi ne mogu raditi sve. HR postoji zbog razloga.

Da, ok je i želimo članove koji su ovdje da osiguraju jednaka prava LGBT osobama, koji se bave konopljom, koji se bave pravima radnika, koji se bave e-demokracijom, copyrightom, patentima, ali smo na neki čudan način smetnuli s uma da je zajednički presjek svih njihovih interesa jako jako mali, a presjek osobnosti još manji.

Osobnosti nisu tako jako važne ako postoje tisuće članova i oni koji se ne podnose ne moraju ni gledati ako neće, ali nas nikada nije bilo jako puno i ta "suradnja" je prečesto bila strašno loša.

Pogreška #5

Početna ideja je bila napraviti vrlo de-centraliziranu stranku, s ograncima koji će raditi više-manje što god žele (jer kao prvo, nitko od nas se nije htio baviti još i time da drži za rukicu ekipu na drugom kraju svijeta i govori im što da rade), sa zajedničkim resursima u smislu blagajne, načina nastupa na državnoj razini, logotipima, PR-u i slično.

Ouch. Ouch na kvadrat. Ne mogu vjerovati da sam bio toliko naivan da mislim da će biti lako skupiti ekipe homogene s nama u raznim dijelovima Hrvatske, koje će imati iste ciljeve i metode i biti sposobne raditi konkretne stvari. Daleko, daleko smo precijenili koncentraciju takvih ljudi.

To se raspalo u dva ekstrema: u prvom su nove "podružnice" željele od nas da ih vodimo u svim koracima osnivanja u vrijeme kad smo energiju trošili na interne rasprave i probleme i drugi u kojem su su se podružnice htjele osnovati od bivših članova nekih (ozloglašenih) stranaka i željele samo naljepnicu "Pirati" pa da rade kao i ranije, business as usual.

U prvom slučaju, ljudi u podružnicama su izgubili interes kad im nismo bili u stanju pomoći, u drugom, čak i kad bi (rijetko) pristali na tako nešto, bi nam se obilo u glavu. Još dan-danas nemamo praktički nikakvih izvještaja od dijela osoba koje su pod zastavom PS osvojila mjesta na lokalnim izborima. Really. Neko vrijeme smo pokušavali preko članova koji ih poznaju ali smo (nažalost) odustali.

Pogreška je bila širiti se prije nego što postoji jaka homogena ekipa koja može glatko podnijeti takvo širenje. Posljedica je da sad imamo previše ljudi s drastično različitim shvaćanjima što to točno trebamo raditi i ne žele prihvatiti nešto drugo (i, da budem iskren, i ja sam jedan od takvih).

Pogreška #6

Od aktivističke strane je došla ideja direktne demokracije unutar stranke. Na početku nismo puno razmišljali kako ćemo se organizirati i to je sve više-manje bilo fluidno - ponovno po principu "ako hoćeš raditi, radi" ali sad je to trebalo nekako oslužbeniti.

Kad smo već išli smjerom decentraliziranosti i ekstremnog liberalizma, bio je mali korak do prihvaćanja nekog oblika veće demokratičnosti unutar stranke nego što je uobičajeno u drugim strankama. Nitko od Zagrebačke ekipe se nije zalagao za "čistu" direktnu demokraciju ("jedan čovjek jedan glas, uvijek, bezrezervno, u svim odlukama") - neki jer samo praktični ljudi pa smo vidjeli logične nedostatke, a neki jer su već prije imali iskustva s takvim sustavima i vidjeli kako se raspadaju. Na kraju smo se složili oko likvidne demokracije u kojoj ljudi dobrovoljno mogu a ne moraju delegirati svoj glas nekom tko želi glasovati umjesto njih, na pojedinoj temi, te tako delegat A glasuje sa snagom X glasova a delegat B s Y glasova, a mogu postojati još i ne-delegati koji glasuju sa svojim jednim glasom. Pod idejnim vodstvom Marka, krenuli smo raditi platformu za e-Demokraciju.

Jedan od značajnih problema koje je likvidna demokracija trebala riješiti je pitanje kvoruma. Kako većina ljudi ne želi glasovati ako ne mora, onda bi takvi trebali delegirati svoj glas nekome. Problem je - kome? Kad je platforma za e-demokraciju koju smo radili dobila tu mogućnost, već je puno ljudi prestalo biti aktivno i kvorum je postao problem, a uvođenje "defaultnog delegata" za sve koji ne odaberu drugačije, koji bi bio naš upravni odbor (kojeg sam član) je dočekano na nož od revolucionarnijih članova koji su valjda baš željeli potpuno direktnu demokraciju.

Da bi bilo kakav oblik direktne demokracije funkcionirao na pozitivan, konstruktivan način, glasači koji sudjeluju u njoj moraju biti kao Sheldon, posve objektivni i savršeno informirani - još jedan razlog zašto ona nije moguća u praksi.

Ipak, da se približimo tome, dio ideje e-demokracije je bilo sastavljanje dokumenta, prijedloga ili pitanja o kojem se glasuje na "crowdsourcing" način: svatko bi doprinijeo dio dokumenta (npr. paralelnu verziju članka sa svojom idejom), ostali bi glasovali da li se slažu s njim ili ne i na kraju da li se slažu ili ne s krajnjim dokumentom.

Nažalost, vrlo rano (prije godinu dana) smo napravili katastrofalnu grešku: nismo bili dosljedni sami sebi, i to nas doslovno proganja sve od tada. Jedan jedini slučaj da je veliki broj članova direktno glasovao o nečemu je bio o koaliciji za prošle EU izbore i to je bio masakr. Unatoč tome što je glasovanje prošlo: većina članova je unutar vremena za glasovanje glasala za koaliciju, bio je toliko ogroman pritisak i kampanja vrijeđanja od antiprotivnih ljudi (iz pogreške #1, koji su, da stvar bude gora potjerani iz jedne od članica te potencijalne koalicije i to je bio razlog njihovog protivljenja), da bi to značilo da efektivno gubimo na licu mjesta pola aktivnih članova (i onda bi bila svađa koja polovica može zadržati ime :D ),

Pogreška je bila u tom trenutku ne zagristi kiselu jabuku, reći polovici koja odlazi "sretan put" i nastaviti sa složnijom ekipom koja ostaje. Posljedica je da je to bio jedini legitiman način da se destruktivni članovi maknu, i sada više nema načina za to.

Pouka: Ako vas jednom uspiju mobingom natjerati na nekonzistentnost, to je početak kraja jer otvara vrata brdu drugih nekonzistentnosti.

Paradoksalno, najvažina odluka koju smo donosili čistom direktnom demokracijom je bila sabotirana od strane najžešćih zagovaratelja iste.

Ovdje imam poseban osjećaj krivnje jer sam mislio da ljudi koji su stvarno tako strastveno protiv nečega imaju dobre razloge za to (umjesto, sada razumijem, lapurlartističkog svađanja i općenite toksičnosti) i da se s njima može razgovarati. Mislio sam da su anarhisti koji stoje iza nečega s čime se ne slažem, ali to su samo svađalice i nesretnici. Bojan je bio u pravu.

Naravno, nisu svi članovi iz Rijeke "loši", pogotovo ne sada jer je srećom većina najdestruktivnijih otišla tijekom vremena (ali su sa sobom "povukli" kao kolateralne žrtve i kvalitetne članove), riječ je samo o šačici ljudi koji su glasni, egocentrični i jednostavno ne uzimaju u obzir kako njihovi postupci utječu na ostale. Među Riječanima ima i nekih najboljih ljudi ikad. Općenito, nitko nije loš zbog toga što ima nepopularno ili ekstremno mišljenje, ali na kraju, bilo kakve organizacije čine ljudi a ne neke apstraktne ideje i ako ti ljudi nemaju kompatibilne osobnosti i pristup životu, džaba ideje. Može "cvasti tisuće cvjetova" ali mora se priznati da su neki od njih jednostavno korov koji guši ostale i zbog toga nisu jednako korisni.

Pouka: fatalna mana geekova je što mislimo da je sve što treba imati dobru ideju, napraviti organizaciju i "if you build it, they will come", što je posve različito od većine "normalnih" ljudi koji žele osobni kontakt, nagovaranje i tetošenje, te definitivno ne žele modificirati svoje stavove. Geekovi prečesto misle da se sve ljude može urazumiti - a ne može. Također: nisu inženjeri jedini geekovi! Ima brdo ljudi koji su geekovi za pravo, ekonomiju, lingivstiku, što god. Onako odokativno i posve subjektivno bi rekao da je zajedinčka (ne jedina) osobina geekovima da više vjere polažu u mehanizme nego u ljude.

Pogreška #7

Status quo? Ne. Predugo sam se nadao da će se nešto dogoditi, da će doći dovoljno kompatibilnih članova, ili netko dovoljno karizmatičan da povede ili pomiri ostale, pa da konačno radimo nešto korisno.

Pogreška je bila ne otići na vrijeme, makar po principu pametniji popušta. Na kraju, došao sam u situaciju koja se pomodno naziva founders’ fatigue i čak i konstruktivan rad nije imao dobar učinak (pravo vrijeme za otići je bilo prije cca 6 mjeseci do godinu dana).

Ideje Piratske stranke su super, upoznao sam puno dragih ljudi i naučio puno u toj avanturi. Zapravo se nadam da će stranka opstati i biti konstruktivna (ili da će drugi preuzeti dio tih ideja: ako su ideje dobre i kvalitetno izvedene, nije bitno tko ih je izveo). Jednog dana, ako se to dogodi, možda se vratim.

Na kraju, moram dopustiti da sam ja u krivu - da babaroge iz mog teksta nisu oni na koje mislim nego ja i moje kolege, da smo baš mi cijelo vrijeme bili u krivu. To je samo dodatni razlog za otići i ostaviti one koji to žele da razrade i ostvare svoje ideje - treba im dati šansu da se iskažu.

Svijetla strana povijesti

Da ne bude sve jako crno, evo kratkog popisa stvari koje smo u zadnjih godinu-dvije ipak uspjeli napraviti, po mojoj vlastitoj interpretaciji prioriteta - kao naznaku što smo mogli napraviti da energiju nismo trošili na svađe:

Vjerojatno ih ima još kojih se trenutno nisam sjetio. Poanta je da tu ima prostora za napraviti puno stvari, samo kad bi se htjelo. Lako je moguće da su i neke moderne inicijative (kao e-Građani) barem malo potaknute ili požurene stvarima koje smo radili.

Nije mi žao što sam sudjelovao - žao mi je ako smo razočarali (ili sam razočarao) neke ljude, ali tko zna, možda upravo sada počinje zlatno doba Pirata.

Što se mene tiče, sad odjednom imam brdo novog slobodnog vremena i biti će zanimljivo raditi na novim stvarima!

Like this article? Thank me with some DOGE at DKUKYfhKV6bT77rkv9oLViTp5N9F3VtHXY
or BTC at 1MstKbw3XjeG3zE9biKyZ2XKADouuYfHAa!

Comments !

blogroll

social