Published

Sat 23 August 2014

Archive

Every post ever

2linkasubotom (46) 99percentinvisible (9) ai (4) aktivizam (7) artofcharm (4) bitcoin (4) društvo (11) ekonomija (5) Fidel Castro (4) filozofija (8) FINA (5) freakonomics (3) grad (3) hack (3) internet (4) IT (8) jamesaltucher (4) jordanpeterson (6) kina (3) kreativnost (3) Kuba (12) lifestyle (26) neznanje (3) nlp (6) novac (10) politika (9) psihologija (34) rant (4) socijalizam (9) tehnologija (6) timferris (9) turizam (3) uprava (4) vrijednosti (3) znanost (3)
Links
Kontakt
LinkedIn
Ideja na kvadrat
Blog
←Home

Kolika je prosječna i median plaća u Hrvatskoj, što su BRUTO1 i BRUTO2, i koliko je velik taj “srednji sloj”?

<< Je li VIP dobio što je htio? | Avantura s reinstalacijom Windowsa na laptop >>

Prosječna neto plaća u Hrvatskoj u vrijeme pisanja ovog teksta je oko 5558 kn, a bruto plaća je 8024 kn. Tek oni koji obraćaju pažnju na takve stvari znaju da “u praksi” za ljude koji primaju ovu plaću taj podatak ne znači puno (osim ako su državni zaposlenici pa im je plaća vezana uz prosječnu plaću). U stvarnom svijetu nitko ne dobija “prosječnu” plaću nego dobijaju veću ili manju, a očekivano stanje je da znatno veći broj ljudi prima znatno manju plaću a znatno manji broj ljudi prima znatno veću plaću.

Razlika prosjeka i mediana

Svi znaju što je prosjek: ako imamo N brojeva, zbrojimo ih sve skupa i podijelimo ih s N. Ako su naši brojevi ovi:

1.000, 4.000, 4.000, 8.000, 50.000

njihov prosjek je 13.400. Zamislimo li da su ovo plaće petero ljudi, novinari bi rekli da je njihova prosječna plaća 13.400 kn i izgledalo bi da tih pet ljudi jako dobro žive.

Median (ili medijan) je statistička vrijednost koja bolje održava stvarno stanje. Matematički, to je broj koji razdvaja sortiranu listu brojeva točno na pola, čime se u praksi sprječava da na njegov iznos pretjerano utječu jako mali i jako veliki brojevi. Intuitivno, median je bolji pokazatelj očekivane vrijednosti kad se radi o skupovima sa značajnim ekstremnim vrijednostima u smislu da, ako iz takve liste izvlačite slučajni broj, manja je šansa da ćete izvući neki od ekstrema nego da ćete izvući neki od onih blizu sredine. Baš kao u životu, ako primate plaću, veća je vjerojatnost da primate nekakvu osrednju plaću nego da primate ili drastično malu ili drastično veliku plaću, i mala vam je utjeha što u prosjek plaće ulaze i ekstremne plaće.

To pak znači da, ako pitate nekog slučajno s ceste koliku plaću zarađuje, a uzevši u obzir da samo jako mali broj ljudi prima fantastično velike plaće, će taj čovjek po definiciji najvjerojatnije primati znatno manju plaću nego što je prosječna. U gornjoj listi, median plaća je 4.000 kn.

Na realnim podacima, u Hrvatskoj 2013. je median neto plaće bio oko 4.200 kn, odnosno median bruto plaće je bio oko 5.665 kn.

To doslovno, matematički znači da oko pola od oko 1.2 milijuna zaposlenih ljudi prima manje od 4.200 kn, a oko pola ih prima više (ostatak čine oni koji primaju točno taj iznos plaće). Za usporedbu s tim, plaću manju ili jednaku službenoj prosječnoj neto plaći od 5558 prima oko 60% zaposlenih.

O kojem bruto iznosu se priča? BRUTO1 i BRUTO2.

Ono što se kolokvijalno, u novinama naziva “bruto” plaća najčešće nije cjelokupni iznos kojeg poslodavac daje za zaposlenika. Razlog tome je što postoje izdaci koje kao zaposlenici plaćaju iz svoje bruto plaće (koje isključivo zbog komoditeta uplaćuje poslodavac u njihovo ime) i izdaci koje poslodavac plaća na bruto plaću svog zaposlenika. Ovaj drugi iznos je ukupni “trošak plaće”, iznos kojeg poslodavac izdaje da bi platio zaposlenika.

BRUTO1 je taj prvi iznos, iz kojeg zaposlenik plaća izdatke, a BRUTO2 je ovaj drugi, koji sadrži ta dodatna davanja koja plaća poslodavac.

U našem dosta socijalističkom društvu se, što se radnika tiče, priča najčešće o iznosu BRUTO1, jer, kao, nije bitno što država još “odere poslodavca” za neke dodatne dažbine, koga briga za to?

U realnom Hrvatskom scenariju s median BRUTO1 plaćom od 5.665 kn, poslodavac ukupno izdaje BRUTO2 od 6.639 kn, da bi radniku ostalo 4.200 kn. U postotku, za ovu neto plaću poslodavac plaća skoro pa 40% više “državi”.

Iz BRUTO1 plaće zaposlenik plaća dadžbine kao mirovinsko osiguranje i gradski prirez, a poslodavac dodatno još u BRUTO2 plaća doprinose za zdravstveno osiguranje, doprinos za zapošljavanje i za slučaj ozljede na radu.

I na kraju, od te neto medijan plaće svi plaćamo PDV od 25% pa je zapravo onaj dio koji kupci daju prodavačima za robe i usluge odnosno onaj dio koji država ne uzme sebi 3150 kn, što je žalosno. Naravno, od tog iznosa tvrtke i/ili njihovi vlasnici isplaćuju plaće prema opisanom postupku, ili isplaćuju dobit na koju idu dodatni porezi.

Koliko je velik naš “srednji sloj”?

Na ovo pitanje je najteže odgovoriti jer je sam naziv “srednji sloj” posve proizvoljan i nema neke precizne definicije za koju se uvijek može uhvatiti pri računanju. Međutim, prema natpisima u medijima se daje naslutiti da novinari i/ili vlada smatraju da u taj “srednji sloj” spadaju osobe koje primaju BRUTO1 plaću između 8.800 kn (prijašnja granica poreza na dohodak od 40%) i 13.200 (navodna nova granica, još nije ništa službeno definirano).

Prema dostupnim podacima (koji nisu baš savršeni za takvu analizu), takvih osoba u Hrvatskoj ima oko 183.000, odnosno kao postotak na veličinu populacije od 4.3 milijuna, oko 4.26%.

To je… prilično malo. Ako se uzima model društva u kojem “srednji sloj” zbirno najviše troši na stvari koji nisu striktno nužne za preživljavanje (jer onih bogatih obično ima jako malo: 100 bogataša će kupiti 200 iPhonea, ali 100.000 “srednjeslojaša” će kupiti 100.000 iPhonea), 4.26% ljudi koji “žive pristojno” je mizerno malo.

Mogli bi proširiti definiciju tako da uzmemo sve koji plaćaju porez na dohodak po “srednjoj” stopi od 25%, koja bi prema novinskim natpisima po novom obuhvaćala bruto iznose od 2.600 kn do 13.200 (s tim da po toj novoj definiciji 13.200 nije višekratnik od 2.600 pa bi se tu nešto dodatno moralo mijenjati jer do sada su se gledali višekratnici od osnovne stope od 2.200 kn), a takvih ljudi je oko 940.000 (odnosno blizu 22%).

Taj broj zvuči normalnije jer obuhvaća i prosječnu i median plaću u Hrvatskoj, sve dok se ne usporedi sa stvarnim cijenama namirnica i dođe do zaključka da ljudi na koje je definicija proširena ne da nisu “srednja klasa” nego su na rubu gladi.

Inače, izgleda da je praktički nemoguće više naći konkretna predviđanja realnih troškova namirnica, jer potrošačka košarica je prije tri godine jednostavno nestala.

Bonus: Gini index

Gini index je jednostavna mjera nejednakosti u dohotku u stanovništvu nekog područja. Indeks se kreće između 0 koji označuje potpunu jednakost (svi primaju istu plaću) i 100 koji označuje potpunu nejednakost (jedna osoba prima sve plaće, ostali ništa). Prije svega, Gini je jednostavna mjera i ne uzima u obzir osobine strukture stanovništva kao što su njena dob, zaposlenost, itd.

Gini index po zemljama

Među hrpom drugih podataka, CIA-in World Factbook kaže da Hrvatska ima Gini index 32 u 2010. godini, što pak nije tako strašno i ukazuje da je razlika između prosječne plaće i median plaće kod nas manja nego u mnogim zemljama. Prema gornjem grafu, većina zemalja EU teži otprilike istom Gini indexu.

Ta činjenica nije problem, problem je što su oba broja - prosječna i median plaća - tako mala.

Go Top
<< Je li VIP dobio što je htio? | Avantura s reinstalacijom Windowsa na laptop >>
comments powered by Disqus